Petra Mikloš
24. 06. 2019.
A karijeru u redakciji - poduzetničkom! Od Fakulteta političkih znanosti do poduzetništva u svijetu digitala, provjerili smo kako su dvije novinarke napravile zaokret i ostvarile svoju digitalnu karijeru.
Kolege iz Netokracije su vas nedavno upoznali s načinom kako otvoriti paušalni obrt i što to točno znači (ne, ne znači Groundhog-day-papirologiju), a ja ću vas uvesti u one lijepe priče koje takvo što donosi.
Svoje sam sugovornice upoznala prije otprilike sedam godina na Fakultetu političkih znanosti, gdje smo dijelile iste klupe i romantizirale o karijeri u tiskanim medijima. Nismo tada ni slutile da ćemo olovke zamijeniti mobitelima, a novinski papir pisanom riječju na više platformi, koju ćemo usto moći i uređivati u bilo koje doba dana.
Dok sam, onako casual, i sama istraživala mogućnosti otvaranja paušalnog obrta, kako bih svoj posao “poslije 5” svela u fizički opipljive okvire, bacivši pogled na Instagram shvatila sam da se sve više mojih fakultetskih kolega odlučuje svoje novinarske karijere usmjeriti u digitalne vode. Hrabri su to koraci za generaciju često etiketiranu kao inertnu i izgubljenu u overloadu informacija koju sa sobom nosi era digitalizacije. Hrabro je postaviti granice samima sebi i odlučiti se posvetiti poslu koji nema opipljive radne sate, safety net ili svakodnevnu sigurnost.
Ali, hej, nisu stvari ni izbliza tako crne. Dapače! Cure iz teksta koji slijedi dokaz su da paušalni obrti nisu samo za developere i dizajnere, već i za one duše koje su svoje najbolje godine poklonile školovanju za tradicionalnija zanimanja. Samozapošljavanje više nije nepoznanica i sve više osoba iz netehničkih zanimanja odlučuje se na ovaj korak.
Za početak, ovo je Zrinka. OK, dio Zrinke i njezina suradnica Daisy.
Zrinka je nakon dugogodišnjeg rada na portalima Muzika.hr i Ziher.hr obećala sama sebi da će pokušati stvoriti nešto svoje. Cimnula sam je za razgovor preko Skypea jednog ranog jutra usred tjedna, a ona me dočekala vesela i opuštena u udobnosti svoga doma. Požalila se, doduše, na vrućinu, ali prigovorima je ovdje bio kraj…
Iz Krivog na pravi put…
I sama sebe dan-danas pitam odakle mi hrabrost. Osoba sam kojoj se misao mora formirati u glavi od početka do kraja i, kad sam krenula, rekla sam si da je vrijeme da se “bacim na glavu”.
Još prošle godine, dok sam bila glavna urednica na Muzika.hr, htjela sam spojiti ovaj urednički novinarski posao, koji volim i radim, s PR-om, kojeg sam radila manje nego što sam htjela. I da nije bilo razgovora uz pivo u Krivom putu s kolegicama Tamarom i Đurđicom koje rade u PR-u, nakon kojeg mi se otvorio cijeli novi svijet, vjerojatno se ne bih usudila. Sama sebi sam rekla “sad ili nikad”. Ako flopnem, barem znam da sam probala, a kako zasad moram uzdržavati jedino svoju Daisy, bilo je – zašto ne?
Zrinka je, kao i većina paušalaca, od države (točnije, iz fondova Europske unije) primila bespovratna sredstva za otvaranje vlastitog obrta. Obrt je s radom krenuo u svibnju, a Zrinka je u svoj dvogodišnji poslovni plan odlučila ugurati i specijalizaciju za snimanje i montažu videa. Jer, kako kaže, u promociji i na društvenim mrežama riječ je o doista važnom segmentu posla koji obavlja vrlo mali broj ljudi.
A ovo je Lana i njena suradnica Taz.
Lana je nakon dugogodišnjeg rada u, vjerujte, debelo zakucanoj i teško iskušanoj konvergenciji jedne novinske kuće (pozicija also known as Katica za sve) odlučila uzeti dva tjedna odmora, a onda i zaplivati u vodama poduzetništva. Uz podršku prijateljice koja se tim poslom bavi već godinama i koja joj je ponudila mjesto menadžerice, Lana je uspjela uravnotežiti ljubav prema pisanju i temama koje daju smisao novinarskom poslu, s nepoznatim svijetom influencera, društvenih mreža i menadžmenta kao spone koja ih spaja.
Ono kada te burnout okrene u drugom smjeru…
Iskreno, dala sam otkaz premda nisam znala što ću raditi poslije toga. Znala sam samo da prije svega moram uzeti dva tjedna odmora, a kada mi je prijateljica rekla da otvorim paušalni obrt, kako bih mogla raditi za nju i “hendlati” njen dio posla, raspitala sam se za detalje kod drugih frendova koji su otvorili paušalni obrt i koji su me poticali na isto. Rekla sam: “idem probati, nemam što izgubiti” i, eto, vlasnica sam obrta za novinarstvo i digitalni marketing.
Kada sam Zrinku pitala postoji li neki određen razlog zbog kojeg je napustila stari posao, objasnila mi je kako je tu najviše prevagnula činjenica da rad u medijima često znači rad po cijele dane, ali, kaže, neusporedivog u odnosu kada to isto radiš za sebe.
Ti ne biraš kada će umrijeti Chester iz Linkin Parka
Sjećam se tog srpanjskog dana, bila sam na moru, ali ne na godišnjem odmoru jer on ne postoji u malim redakcijama internetskih portala. Radila sam remote i po cijele dane sjedila za laptopom. Bila je večer i bila sam iscrpljena od cjelodnevnog gledanja u ekran. Večera mi je dolazila na stol – gradele sa svih strana – a Chester počini samoubojstvo i ja u tom trenutku moram sjesti za komp i pisati o tome. Naravno, kako se u takvim situacijama cijeli svemir zna urotiti protiv tebe, baš tada nam je CMS očajno blokirao.
Dva sata kasnije konačno sam sjela večerati hladnu ribu (probajte, ali probat ćete jednom i nikad više!) i pomislila da ne mogu više tako živjeti, da mi treba dan odmora od svega. Ali, život ti se tako nasmije u facu. Na primjer, sada kada radim za sebe i samo za sebe, radim puno više. Zna mi se dogoditi da se ujutro ustanem, sjednem za laptop i sljedeći put pogledam na sat u devet navečer. Ali, ovo je drugačiji osjećaj. Ti biraš kada i koliko ćeš raditi.
Kaže da joj je otvaranje vlastitog obrta omogućilo da živi zdravijim načinom života, koji ne određuje sjedenje u uredu od 9 do 5, tablice godišnjeg odmora ili nešto drugo. Kaže da joj to sve olakšava da opuštenije i bolje radi u poslu u kojem uživa.
Kada voliš ono što radiš i radiš ono što voliš
Lana kaže kako živi u utopiji otkako je otvorila vlastiti paušalni obrt.
Da me netko pitao prije godinu dana, ne bih ni sanjala o tome da ću raditi na ovaj način. Radni dan mi ovisi o dva klijenta: gdje si sama raspoređujem posao do deadlinea, a za drugog ovisim o klijentici i njenom rasporedu. Recimo, danas sam se probudila u pola 10, riješila sam mailove, briefirala klijenticu i, u principu, večeras pišem članak za koji sam sama odabrala temu, koju mi je gušt raditi. Nitko mi ne visi nad glavom i ne dirigira mi što ću raditi, kojom brzinom i količinom. Prošli je tjedan bio naporan zbog snimanja, pregovora, radila sam čak i po 10 sati dnevno. Ali takvih ne bude ni tjedan dana u cijelom mjesecu.
Pitala sam ih obje bi li se odlučile na otvaranje vlastitog obrta da država ne nudi opciju paušalnih obrta, ne podržava male obrtnike i ne omogućava im dobar temelj za nešto veće. Zrinka tvrdi da ne zna, ali uvjerena sam da duboko u sebi zna odgovor na to pitanje.
A gdje si bio 2012.?
Pogledaj samo kako su brzo napredovale društvene mreže, kako su od privatnih foto-albuma postale globalni biznis. Da ti je netko 2012. rekao da ćemo na društvenim mrežama stvarati i zarađivati, ja bih te pogledala i rekla “jesi li ti normalna, zašto bih ja na tome zarađivala?”. Kroz nekoliko godina freelancing i ovaj način rada će prevladati. Agencije često tako outsourceaju male obrtnike da im pomognu na projektima jer im je isplativije. I sve više ljudi zato odlazi u paušalne obrte, jer je velika potražnja i svima se isplati.
Viša matematika samostalnog zaposlenja
S druge strane, Lana je točno bila svjesna prednosti prelaska na paušalni obrt.
Uzela sam si plaćanje doprinosa od poticaja koje mi je država dala. To je 13.500 kuna godišnje, što je meni oko 1200 kuna svaki mjesec. I, iskreno, nisam sigurna da bih si sve to mogla financirati bez tih poticaja. Svaka tri mjeseca moram plaćati porez, što mi je OK, ali doprinosi su skupi i dosta bi mi utjecali na plaću da ih moram izdvajati iz svojih prihoda.
Obje sam upitala što misle o budućnosti i razmišljaju li ikada o tome čime će se baviti kada budu starije. Zrinku je to nagnalo na razmišljanje van svih okvira.
Trebaju li vanzemaljci 67-godišnje PR-ovce?
Nemam pojma što ću raditi za pet godina, a kamoli sa 67. Ne znam kuda će svijet otići i kuda će otići trendovi. Znam da ću ih pratiti i da ću se prilagođavati i unaprjeđivati. Ako sa 67 budem zdrava i sposobna, radit ću. Što će to biti, ne znam. Možda ćemo raditi PR vanzemaljcima.
Lana je poprilično realno opisala situaciju i zaključila da budućnost svakako ide u smjeru digitalizacije.
Iskreno, po meni, i novinarstvo će opstati isključivo u tome smislu. Mislim da danas svaki novinar treba znati apsolutno sve, digital pogotovo. Za sebe mislim da ću sa 60 godina raditi za tisak jer volim pisati i imati papir u ruci, ali svjesna sam da se tržište mijenja, a s njime i cijeli svijet. I ne mislim da će stvari poput malverzacija s Huaweijem ili ukidanjem pregleda likeova na Instagramu iole smanjiti ili utjecati na digitalno tržište.
Tko zna, zna
Objema sam postavila pitanje koje je meni bilo važno, a vjerujem i da je važno svima koji odlučuju krenuti u smjeru osamostaljenja na tržištu rada: strahuju li za vlastitu sigurnost i ono što im donosi sutra. Lana kaže da je nije strah da će hrvatsko tržište preplaviti mali paušalni obrti fokusirani na digital.
Mogu to povući paralelu s izlaskom 180 diplomiranih novinara s fakulteta i par korporacija u kojima mogu raditi. Oni koji se znaju izboriti za sebe uvijek će imati posla. Ja sam u osam godina rada samo tri mjeseca bila bez posla. Kada nije bilo natječaja, kucala bih na vrata redakcija i cimala ljude. I zato se ne bojim za sebe. U principu, oni koji znaju prodati svoju uslugu, neće imati nikakvih problema.
Irska, eat your heart out…
Zrinka se drži svog filma i kaže kako zna da će sigurno ostati u Hrvatskoj…
Ja ću za dvije godine biti tu, u to sam sigurna. Samo treba zapeti i stisnuti zube u startu. Što nas je više, to je zdravija i jača konkurencija, a zdrava i jaka konkurencija uvijek znači da oni koji rade kvalitetno isplivaju na vrh. I ja bih voljela da mi je prvo zaposlenje bilo s plaćom od 10 tisuća kuna, da živim kao car i da me boli briga. Ali, ne znam, ovo mi je nekako slađe.
I je, slađe je. Od prve izdane fakture do prve napisane riječi koja je u potpunosti tvoja i samo tvoja (i nitko ju ne može svojatati). No, mjesta za maštanje u ovakvome poslu nema, tržište brzo raste, sve više se ljudi u digitalu odlučuje na paušalni način rada i svi žele dio kolača na društvenim mrežama i u online svijetu. Cure takva stvar ne zabrinjava jer, uvjerene su, time će i kvaliteta njihovih usluga rasti.
Ja ću i dalje pratiti njihov razvoj, ali isto tako i svih ostalih kolega!
Sukladno članku 94. Zakona o elektroničkim medijima, komentiranje članaka na Netokraciji dopušteno je samo korisnicima koji ostave svoje ime i prezime te mail adresu i prihvate pravila ponašanja.
Pravila ponašanja
Na Netokraciji za vas stvaramo kvalitetan, autorski potpisan sadržaj i zaista se veselimo vašim kvalitetnim, kontruktivnim komentarima. Poštujmo stoga jedni druge prilikom komentiranja, kao i Zakon, držeći se sljedećih pravila ponašanja:
Kako koristimo podatke koje ostavljate? Bacite oko na našu izjavu o privatnosti.
Sve ostale komentare ćemo s guštom spaliti, jer ne zaslužuju svoje mjesto na internetu.