Nevidljivi internet: Što se događa u dark socialu i kako već i smajlić može činiti štetu?

Što je dark social?

Dark social možemo nazvati “divljim Zapadom” kada govorimo o regulaciji i moderiranju, ali to nije područje bezakonja, već zona privatnosti koja se ponekad zloupotrebljava, objašnjava Ivan: 

Standardne mjere zaštite, poput algoritamskog filtriranja nasilja, često ne funkcioniraju u ovim kanalima zbog enkripcije koja štiti privatnost korisnika, ali ujedno i skriva počinitelje kada dođe do vršnjačkog nasilja ili zlostavljanja i iskorištavanja djece u digitalnom okruženju.

Djeca i mladi takve kanale komunikacije ne gledaju kao nešto što može biti potencijalno opasno te najčešće uopće ne razmišljaju o nekim rizicima. Za njih je to sigurno mjesto za druženje i razmjenu sadržaja, ističe Katarina. To je jednim dijelom razlog zašto je dark social danas postao jedan od dominantnih kanala kroz koje mladi konzumiraju sadržaj.

Roditelji ne vide pravu online aktivnost svoje dece

Mladi su napustili koncept javnog komuniciranja koje je svima vidljivo i dostupno (kao što je Facebook zid) i povukli su se u digitalne prostore koji osiguravaju privatnost. Istraživanja, ali i njihovo iskustvo pokazuju da se velika većina stvarne interakcije, dijeljenja memeova, linkova i vijesti događa u DM-ovima i zatvorenim grupama, ističe Ivan:

To je generacijski pomak. Dok su starije generacije dijelile sadržaj da bi bile viđene, mladi dijele sadržaj da bi se povezali. Za njih je javni feed samo fasada ili portfolio, dok se “pravi život” odvija na Discord serverima i u grupnim chatovima. To je izazov jer roditelji često prate javne profile svoje djece misleći da imaju uvid, dok su zapravo potpuno isključeni iz glavnih kanala komunikacije.

Osnovnoškolci najviše koriste društvene mreže i aplikacije za komunikaciju zbog zabave i često dijele smiješne videozapise ili komentiraju neke popularne teme i trendove na privatnim ili grupnim chatovima dok srednjoškolci provode i više od 6 sati uz ekrane, ističe Katarina:

Osim zabavnog sadržaja, oni prate i ozbiljnije kanale i izvore informacija, a počinju ih zanimati politika, vijesti, osobni i profesionalni razvoj i slično, što može biti posebno opasno ako sadržaj koji oblikuje njihovo mišljenje dolazi iz neprovjerenih izvora.

Što to znači da institucije, roditelje i škole?

Na dark socialu je teško provoditi nadzor jer ne postoji mogućnost preventivnog patroliranja WhatsApp grupa. Zato se težište odgovornosti pomiče na roditelje i edukaciju. Uloga roditelja prestaje biti uloga kontrolora i postaje uloga medijatora, odnosno mentora, ističe Ivan:

Dijete mora imati razvijen interni moralni kompas koji će mu reći da izađe iz grupe u kojoj se događa nešto loše te da to prijavi odraslim osobama od povjerenja, čak i kad nitko ne gleda.

Potrebno je uzeti u obzir da dark social nije nužno mračno mjesto puno kriminalaca.To je jednostavno mjesto gdje su djeca “sama kod kuće”. Treba izbjegavati paniku i zabrane jer one samo tjeraju djecu na još tajnovitije aplikacije. Umjesto toga, treba objasniti koncept digitalnog otiska u privatnim sferama, navodi Katarina:

Djeca često misle: “Ovo je Snapchat, nestat će za 10 sekundi.” Roditelji im moraju objasniti da nažalost ništa na internetu nije privremeno ako netko ima drugi mobitel kojim će to snimiti, a najčešće ima. Trebaju znati da i privatna poruka može postati javna u sekundi te da u današnjem vremenu privatnost u ovom smislu postaje apstraktan pojam..

Ovo su najčešći slučajevi

Bilježe porast slučajeva vezanih uz nasilje, manipulaciju ili zastrašivanje djece i ono što zabrinjava je upravo intenzitet. Nasilje koje krene u dark social kanalima često je okrutnije jer nema vanjskog korektiva, ističe Ivan:

Vidimo porast slučajeva gdje se kompromitirajuće fotografije koriste za ucjenu u privatnim porukama, kao i slučajeva gdje se u zatvorenim grupama planiraju ili potiču stvarni fizički sukobi.

Također, primjećuju da se dobna granica spušta jer već u nižim razredima osnovne škole imamo probleme u razrednim WhatsApp grupama koje su postale plodno tlo za isključivanje i vrijeđanje te je vrlo teško doći do točnih informacija koje proizlaze iz takvih grupa, ističe Ivan.

Roblox, Snapchat i WhatsApp kao predvodnici problema

Rizična ponašanja razlikuju se prema dobi. Mlađi osnovnoškolci, koji često imaju pametne telefone i komuniciraju s poznatim i nepoznatim osobama, ne razmišljaju o mogućim lažnim identitetima sugovornika. Mnogi, pa čak i predškolci, koriste platforme poput Robloxa koje omogućuju chat s nepoznatima, a takvu komunikaciju ne doživljavaju kao problem, navodi Katarina:

Znaju nam reći: “Pa on je rekao da isto ima 10 godina i da voli igrati iste igrice kao ja, skroz me razumije, ali živi u nekoj stranoj državi, pa mu mogu reći sve, ne može mi ništa“.

O ovoj platformi se često piše u medijima i ističe kako je jako rizična za djecu zbog neprimjerenog sadržaja u igricama, ali i slabih postavki privatnosti i mogućnosti komunikacije s nepoznatima te brojnim slučajevima groominga zbog kojih su roditelji već tužili platformu.

Snapchat predstavlja rizik zbog učestalog sekstinga, groominga, elektroničkog nasilja i dijeljenja neprimjerenog sadržaja, a dodatni problem su nestajuće poruke koje ugrožavaju privatnost i sigurnost, ističe Katarina:

Djeca danas dijele svakakve informacije i fotografije bez razmišljanja i nisu svjesni da nešto što pošalju nekome kao privatnu poruku može idući tren biti javno objavljeno.

Privatni WhatsApp kanali sve su popularniji među djecom, pri čemu djeca od 7 do 8 godina često izlažu svoju privatnost i javno dijele broj mobitela kako bi im pratitelji slali poruke, navodi Katarina:

Mislim da će ovaj trend uskoro postati jedan od zabrinjavajućih među mlađim generacijama.

Ivan ističe kako u tim zatvorenim grupama vidimo fenomene koji su puno intenzivniji zbog osjećaja lažne sigurnosti i grupnog pritiska često primjećuju iduće slučajeve:

• Nedobrovoljno dijeljenje intimnih fotografija
• Sextortion (seksualna ucjena)
• Ekstremno nasilje i drugi uznemirujući sadržaj.
• Govor mržnje i vršnjačko nasilje

Kako možemo pomoći?

Roditelji su pred najtežim zadatkom jer im prirodni instinkt govori kako se zaštita provodi kontrolom i zabranom, ali u digitalnom okruženju represija je kontraproduktivna, ističe Ivan. 

Moj savjet roditeljima je da ne idu odmah u zabrane i represiju, već da pokušaju postići zajednički dogovor, postave jasne granice i pridržavaju se onoga što su odredili  i dogovorili. Ako dijete zna da će priznanje pogreške ili prijava neugodnog iskustva rezultirati oduzimanjem mobitela i vikom, ono će šutjeti.

A šutnja je u slučajevima digitalnog nasilja često saveznik zlostavljača. Roditelji moraju izgraditi atmosferu u kojoj dijete zna da može doći s bilo kakvim problemom, bilo da je žrtva, svjedok ili čak počinitelj, i da će zajedno, mirno, tražiti rješenje.

Digitalna pismenost roditelja ne mjeri se time znaju li koristiti TikTok, već time koliko razumiju emocionalni svijet svog djeteta koji se na tom TikToku odvija te koliko zanimanja za aktivnosti svoje djece na internetu pokazuju, ističe Ivan.

S time se slaže i Katarina koja dodaje kako je najvažnije od svega da nam djeca kažu kada se susretnu s nekim problemom ili nečim neprimjerenim, a ne da to skrivaju od nas jer ih je strah osude ili kazne.

Škole se moraju educirati

Škole više nemaju luksuz povlačenja granice između školskog dvorišta i digitalnog okruženja. Sukob koji započne u subotu navečer u zatvorenoj WhatsApp grupi, u ponedjeljak ujutro sjedi zajedno s djecom u školskoj klupi:

Obrazovne institucije moraju integrirati digitalnu pismenost u svoje djelovanje, ne kao suhoparnu teoriju, već kroz rješavanje stvarnih životnih situacija. Škola mora biti mjesto gdje se ne uči samo kako tehnologija radi, već kako mi kao ljudi trebamo raditi s tehnologijom – s empatijom i odgovornošću. 

Škole često nisu dovoljno spremne za suočavanje s digitalnim nasiljem, iako imaju važnu odgovornost u njegovu rješavanju. Nedostatak programa digitalne pismenosti i nesigurnost učitelja u praćenju digitalnih trendova pokazuju potrebu za kontinuiranom edukacijom i prilagodbom škola i roditelja, ističe Katarina.

Mladi imaju moć

Mladi moraju osvjetiti da oni posjeduju moć promatrača. U zatvorenim grupama nasilje se hrani publikom. Onaj tko šuti, tko stavi smajlić na okrutnu šalu ili samo pasivno promatra, zapravo i odobrava nasilje, ističe Ivan:

Ne tražimo od vas da budete superheroji koji će se sami suprotstaviti nasilnicima, ali vas molimo da ne budete publika. Izađite iz toksičnih grupa, ne dijelite sadržaj koji nekoga boli i, najvažnije, prijavite problem odrasloj osobi od povjerenja. To nije cinkanje, to je čin hrabrosti koji nekome zaista može spasiti život.

Rješenje problema dark sociala ne leži u algoritmu koji će sve filtrirati, jer takav ne postoji. Leži u trokutu roditelj-škola-dijete, povezanom iskrenom komunikacijom i sviješću da je u digitalnom svijetu, baš kao i u stvarnom, najvažnije biti čovjek, zaključuje Ivan. 

Što napraviti ako vidite uzmerujuć sadržaj?

Nije uvijek lako reagirati pravovremeno, ali je svakako moguće. Ključno je razbiti mit da je privatno isto što i nedostupno, ističe Ivan koji je dao 3 koraka što možete napraviti kao promatrać:

1. Iako su poruke šifrirane, korisnici mogu prijaviti (reportati) specifičnu poruku ili korisnika platformi. Tada platforma dobiva uvid u prijavljeni sadržaj.
2. Učimo djecu i roditelje važnosti “screenshotanja”. Jednom kada sadržaj nestane ili se obriše, snimka zaslona je često jedini dokaz za policiju ili školu.
3. Najvažnija reakcija je ona ljudska. U grupi od 30 djece, uvijek postoji netko tko zna da je ono što se događa pogrešno. Cilj nam je osnažiti te “promatrače” da reagiraju ili prijave ono što su vidjeli odrasloj osobi od povjerenja