Kako je najperspektivnija priča regionalnog esporta postala najskuplji MBA za njenog osnivača?

Bila je 2017. kada sam prvi puta čuo ime “Valiance”. Tada poznat kao ambiciozni projekt domaće digitalne agencije Codecacao, Valiance je trebao revitalizirati mobilni gaming i esport u regiji.

Priča je počela akviziranjem poznatog regionalnog CS:GO tima Binary Dragons koji je postao Valiance&Co. No i Codecacao je tada akviziran od strane finskog Kuuhubba, a potom se čitava esport organizacija rebrandirala u CR4ZY (u daljnjem tekstu Crazy) i ostvarila najveći regionalni uspjeh u CS:GO igri – plasman u top 16 svjetskih timova.

No, ovaj uzlet je kasnije postao pad. Nakon što su iz tima otišla dva ponajbolja igrača i pridružila se G2, jednoj od najvećih esport organizacija na svijetu, Crazy je radio promjene, uzeo druge igrače i nastojao se proširiti na još igara, ali stigla je pandemija, troškovi su se nagomilavali, a danas saznajem i da kemija unutar vodstva nije bila bajna.

Danas CR4ZY postoji “na aparatima”, društvene mreže su im tihe, posljednja objava na webu je stara nekoliko mjeseci, ne natječu se nigdje… Crazy je bio velika ideja koju je počeo Antonio Meić, s kojim danas razgovaram u ovom ekskluzivnom intervjuu.

Brz uzlet, ali…

Čovjek je to koji uvijek ima energije i volje za pokretanje velikih stvari, a ovisno o tome koga pitate dobit ćete i odgovor da velike stvari radi prečesto. Na pitanje kako je došlo do kraja Crazyja Antonio mi samo kaže zbog – nepovjerenja.

Naime, tijekom “uzleta” tima planirali su se idući koraci za organizaciju, a plan je, kako kaže, bio napraviti posve nov i mladi tim za Counter Strike igru. No, prema njegovim riječima dogodilo se suprotno, odnosno počeli su razgovori s igračima vrlo visokog profila, a tu je počelo prvo narušavanje timskih odnosa.

Nakon četiri godine rada s investitorima – koji na kraju postanu partneri jer eto, što više novaca primaš sve više se smanjuje vlasnički udjel – meni iza leđa su se dogodili pregovori s određenim igračima.

Plan je bio da se oformi Academy CS:GO team, ali moj partner je bez mog znanja počeo razgovarati s određenim igračima i pod vanjskim utjecajem određenih agenata donio odluku da se potpiše visokobudžetni team.

Prije toga se realizirala investicija gdje sam ja bio izostavljen iz tog zadnjeg procesa i kad se sve skupilo, ja sam u jednom danu odlučio da više ne želim raditi s tim ljudima. Priopćio sam im da se povlačim i tražio sam način da prodam sve svoje udjele u CR4ZY AG koja je švicarska tvrtka.

Danas Antonio nije više dio ove organizacije, a naš razgovor svojevrsni je epilog ovoj priči koja je počela kada je Antonio na Twitteru najavio odlazak sa svoje pozicije, na opće iznenađenje zajednice. Antonio je jednostavno rekao kako se vizije njega i ostatka vodstva organizacije nisu poklapale, ali naravno ovdje se radi o mnogo više od samo toga.

I exited @gocr4zy, and I am not CEO anymore. I decided to part ways with investors since our visions did not align. I am sure the team will do a better job without me. It was a hell of a ride, and I want to thank all that were following me through good and bad.

— Antonio Meic (@antoniomeic) June 3, 2021

Najskuplji MBA ikada

“Mogu reći da imam najskuplji MBA ikada”, šali se Antonio i dodaje kako je 2019. bila izuzetno luda i intenzivna, a na kraju nje imali su nešto manje od 3 milijuna eura prihoda, čemu su dosta pomogle prodaje igrača. Nakon uspješne 2019., pitanje je bilo hoće li Crazy usporiti i “uživati u plodovima rada”, kaže Antonio – ili ulagati dalje. Kao što možda i znate, nastavili su ulagati:

Hrpa novaca je iscurila s računa u 2020. kako bismo održali sustav i da bismo ispoštovali ugovore koliko god smo mogli, preko 400 tisuća eura je bilo izgubljeno ulaganje. Tako da je 2020. bila emotivno iznimno teška, spašavali smo što se spasiti da i može te smo se pokušali održati na životu što smo više mogli.

Da sam bio bolji CEO donio bi čvrste rezove odmah na početku pandemije, i izašao iz svega s minimalnim gubitcima, ali na kraju nije ispalo tako.

Antoniju se nije problem “posipati pepelom” i reći da je on kriv za to kako su se stvari odvijale, ali kako saznajemo, sve što se dogodilo teško da može biti posljedica (ne)djelovanja samo jednog čovjeka.

Ako za Antonia treba vezati samo jednu riječ to bi bila riječ direktan. 

Loše istinske namjere investitora

Problemi su počeli kada je sjedište organizacije Crazy premješteno u Švicarsku, a financijsko upravljanje prebačeno na investitore. Antonio dodaje kako je tada shvatio da nije napravio najbolju odluku, jer “jednom kad izgubiš kontrolu nad računom, vidiš tko je tko i koje su prave namjere”.

Prave namjere su, iz njegove perspektive, bile loše:

To je bilo krajem 2019. godine. Kada je obavljena prodaja tima C0ntact gamingu i kad je sjela prva uplata od 500 tisuća dolara, tada se primijetila promjena u ponašanju. Počelo se forsirati trgovanje igračima, a to ne ide kao na tržnici. Novac i partner su prebacili situaciju na konstantnu borbu oko načina rada i strategije razvoja.

Dobro smo i prošli 2020. jer svi ugovori koje sam potpisao s igračima su se trebali ispoštovati, a tamo negdje u travnju kada je bilo očito koliko krvarimo novca mjesečno počelo je tjedno natezanje oko isplata prema ugovorima.

Ovo se može povezati i s “klasičnim” sportom, gdje manji timovi često bivaju prisiljeni prodati igrače kako bi preživjeli, a veliki nemaju previše razumijevanja.

Antonio pojašnjava i kako je “velika šteta” za njih bilo loše upravljanje timom u igri Rainbow Six koji je podbacio rezultatima (a bio skup za plaćanje). Kada se taj tim raspao pregovarali su s novim timom, ali ulaganje dodatnih 150 tisuća eura u tim tijekom pandemije bilo je nemoguće zbog gore spomenutih vrlo visokih tekućih troškova. Ipak, Antonio kaže kako je “to iz ove točke gledanja bila pogreška.”

Od transfera do prijetnji i odvjetnika

Kako u Crazy priči zaista ne nedostaje zanimljivih obrata, tako je i onaj koji se dogodio kada je riječ o poznatoj organizaciji G2 “standardno” bizaran.

Naime, nakon odličnih uspjeha na velikim turnirima, G2 je pokazao interes za kupnjom dva igrača, ali ponuđen iznos od oko 40 tisuća eura za svakog bio je jednostavno premalen i Antonio i ostatak tima ih nisu željeli prodati. Carlos Rodriguez, CEO organizacije G2 “bio je vrlo prijateljski” s Antoniom dok nije shvatio da neće dobiti igrače za tu cijenu, pojašnjava mi Meić. Tada kreće onaj bizarni dio:

Obećavao nam je mnoštvo toga: od veza s ESL-om, da ćemo imati stalne pozivnice na turnire, do toga da će nam pomoći oko dobivanja mjesta za RL (Rocket League) i R6 (Rainbow Six), sve samo da dobije igrače po cijeni koju on želi.

Kada je vidio da ja ne pristajem na nisku cijenu otkupa počeo je prijetiti da će nas tužiti u Njemačkoj zbog naših ugovora. Uz to je snimao naše pozive i na kraju manipulirao mojim izjavama te ih puštao igračima izvađene iz konteksta.

Crazy je potom angažirao usluge odvjetnika iz tvrtke White and Case kako bi im pomogli u postizanju što je moguće boljeg dogovora. Jedan od igrača Crazyja je i igrao nekoliko mečeva iz G2 ureda, a “čitava drama s odvjetnicima trajala je dva do tri tjedna”, kaže Antonio.

Iako u priči ima još mnogo detalja, na kraju je potpisan ugovor za kupnju koji je bio veći od pola milijuna eura. To je ipak značajno više od 40 tisuća eura koliko je G2 isprva tražio. Antonio kaže kako se to ostvarilo jer je G2 učinio nekoliko pogrešaka zbog kojih ih je Crazy mogao tužiti i pozvati se na ugovore s igračima. Antonio za kraj kaže kako su dobili što su tražili, i još čak i malo više.

(Pre)velik zalogaj pokazao se kao koban

Blago rečeno, postoji nekoliko stvari za koje Antonio kroz smijeh kaže da nisu bile najbolje posložene. Šalu na stranu, prema njegovom mišljenju najveća greška je što je “s hrpom novca na računu krenuo u ulaganja u igrače odnosno timove”. U jednom trenutku gurali su Rainbow Six, Dota 2, Counter Strike i LoL timove, što se pokazalo kao zaista prevelik zalogaj:

Uglavnom, najveća greška je što nisam ispunio obećanje samome sebi, a to je da poslije prodaje tima par mjeseci odmorim i vidim što dalje. Ja sam to sve sveo na četiri dana, i odmor i razmišljanje. Pozvao sam sve zaposlenike u Berlin, dva tjedna smo radili strategiju, kontaktirali igrače, sve ispotpisivali dok smo gledali što se to događa u Kini. 🙂

Da sam samome sebi dao prostora, možda samo da sam preskočio zimu, situacija bi bila znatno drugačija, ali tko je to mogao sve predvidjeti.

Dodaje i kako je na kraju čitav investicijski ciklus završio dosta loše. S informacijama koje zna danas, Antonio bi izvukao novac van, stavio ga na račun i napravio novu rundu financiranja te s tim novcem išao dalje. “Ja sam budala išao ulagati novac koji je mogao biti moj”, iskren je Meić.

Što na kraju naučite?

Kako smo se polako primicali kraju našeg maratonskog razgovora, Antonio mi je rekao kako je njegov “oh shit” trenutak u kojem je shvatio da neće sve biti dobro bio kada je uvidio da njegov partner iz Finske radi stvari “njemu iza leđa”. Danas više nema partnere ni u Crazyju niti u Codecacau, a sve što u budućnosti radi bit će samo na njemu, priznaje mi.

Najveće lekcije Antonia Meića iz sage s Crazyjem su, dragi čitatelju, ove:

• Ljudi s kojima radiš su najveće zlato, čuvaj ih jer oni čuvaju tebe.
• Nije svaki novac isti i pazi od koga uzimaš novac i kako ga uzimaš.
• Pomno biraj suradnike i partnere.
• Kad želiš nešto reći razmisli je li ISTINITO, NUŽNO i DOBRONAMJERNO to tako reći.
• Učite se prepoznavati karaktere i osobnosti ljudi koje susrećete. Ovdje je koristan tzv. FBI Profiling

Valiance 2.0, Antonio i dalje ostaje u esportu

Danas Antonio više nije u Crazyju, a dio stare postave se kao Valiance vratio na lokalnu scenu. Iako nisu u prvoj sezoni stigli do EU Mastersa u igri League of Legends, Antonio je pozitivan da će sve biti dobro, samo kada se stvari poslože kako trebaju. Antonio mi priznaje da “i je i nije” emotivno vezan za brend Crazy, ali da novi Valiance ima više smisla kao esport klub koji će rasti i razvijati se u regiji. Ovaj “novi Valiance” više nema veze s Crazyjem, ali ima veze s Antoniom.

Iskreno, ovaj tekst sada stoji na oko 1500 riječi, a mogao je doći i do 2000 kada bismo htjeli secirati svaki dio ove sage. Mislim kako je ovo zatvaranje knjige i otvaranje jedne posve nove priče za Antonia i njegov tim, ali i velik pokazatelj svim domaćim startuperima i esportašima kako nije uvijek lagano preživjeti, neovisno o tome koliko ste novaca na hrpi dobili. Antonio ističe kako je zaista skupo platio svoja iskustva, ali danas je barem spremniji na sve što mu budućnost donosi.

Antonio za kraj Netokraciji ekskluzivno najavljuje kako je potpisan prvi u nizu ugovora za novi (i misteriozni) projekt PRO GAME o kojem Antonio još uvijek ne može mnogo govoriti, ali siguran sam kako će se raditi o nečem zanimljivom. Jer kako drugačije kada razgovarate s Antoniom Meićem?