Što hrvatski gradovi trebaju naučiti o digitalizaciji od Beča

Tehnologija u gradovima ima smisla samo ako građanima stvarno olakšava svakodnevni život, a ne ako im nameće nove obrasce ponašanja, smatra Barbara Novak, članica bečkog gradskog poglavarstva zadužena za digitalizaciju.

Upravo zato u središtu bečke digitalne strategije stoji digitalni humanizam, pristup koji umjetnu inteligenciju i digitalne alate ne promatra kao neutralnu infrastrukturu, nego kao oblik javne politike.

Cilj takvog pristupa nije brža administracija, nego sustav koji smanjuje nejednakosti i gradi povjerenje građana u institucije, ističe Barbara:

Sve što radimo temelji se na ideji digitalnog humanizma. Tehnologija i umjetna inteligencija moraju služiti ljudima, a ne obrnuto.

Bečki model zato ne polazi od aplikacija i platformi, nego od pitanja kako grad uopće funkcionira, tko ima pristup javnim uslugama i što se događa kada digitalni sloj pokušava zakrpati probleme koji postoje i izvan ekrana.

Što je digitalni humanizam?

Problem mnogih gradova nije manjak ideja, nego manjak kontinuiteta. Beč će između ostalog taj problem riješiti i osnivanjem Centra za digitalni humanizam, u suradnji sa sveučilištima, istraživačkim centrima i fondovima. Umjesto još jednog projekta, cilj im je stvoriti trajno mjesto gdje se analizira kako tehnologija utječe na društvo, javne usluge i demokraciju, a ovaj centar svoja će vrata otvoriti iduće godine.

Za razliku od klasičnih smart city projekata, cilj Centra nije razvoj još jedne aplikacije, platforme ili chatbot rješenja za gradske usluge. Ideja je stvoriti mjesto koje se sustavno bavi posljedicama digitalne transformacije i postavlja pitanje utjecaja tehnologije na društvo, demokraciju i odnose moći.

Digitalni humanizam, kako ga Beč naziva, polazi od pretpostavke da tehnologija nije neutralna. Algoritmi oblikuju odluke, upravljaju podacima i neizravno utječu na to tko ima pristup uslugama, a tko ostaje po strani.

Upravo zato, naglasak je na transparentnosti, zaštiti podataka, digitalnoj suverenosti i uključivanju građana u procese odlučivanja. Taj okvir prvi je put formaliziran kroz Bečki manifest o digitalnom humanizmu još 2019. godine, koji tehnologiju eksplicitno stavlja u službu ljudskog dostojanstva, autonomije i slobode, a ne profita. U praksi to znači da se digitalni razvoj promatra kroz više sektora istovremeno.

Transparentni po dizajnu

U izvješću se digitalni humanizam povezuje s tržištem rada, obrazovanjem, zdravstvom, kulturom, participacijom građana i održivošću. Primjerice, Beč financira projekte koji se bave algoritamskom diskriminacijom u zapošljavanju, edukacijama o umjetnoj inteligenciji u javnoj upravi i zaštitom osjetljivih zdravstvenih podataka, ali i digitalnom inkluzijom starijih osoba i osoba s invaliditetom.

Jedan od zanimljivijih elemenata je i načelo “open by design”, kojim grad potiče razvoj sustava koji su od početka dizajnirani tako da budu transparentni. Time se gradi povjerenje u podatke i tehnologije, ali i smanjuje ovisnost o zatvorenim, komercijalnim rješenjima.

Sličan pristup već postoji u Helsinkiju, koji kroz inicijativu Helsinki AI Registry javno objavljuje koje algoritme gradska uprava koristi i u koje svrhe. Beč ide korak dalje pokušavajući taj princip pretvoriti u temeljnu razvojnu politiku, a ne izolirani eksperiment.

Vraćanje tehnologije tamo gdje joj je mjesto

Bečki model pokazuje da digitalizacija javne uprave nije tehnički, nego politički projekt za čiju je realizaciju prije svega potreban kvalitetan kadar, ističe Barbara:

Da bi sve to uopće funkcioniralo, potrebni su nam kompetentni ljudi. Zbog toga kontinuirano ulažemo u obrazovanje i osposobljavanje kroz naše škole i sveučilišta.

Na taj način adekvatan kadar stvaraju unutar granica Austrije.

Kada grad ulaže u digitalni humanizam, on zapravo ulaže u otpornost institucija, povjerenje građana i dugoročnu kontrolu nad vlastitom infrastrukturom. Upravo zato, kako ističu u Beču, digitalni humanizam nije još jedan trendovski pojam, nego pokušaj da se tehnologiji vrati njezino izvorno značenje: alat koji služi ljudima, a ne sustav kojem se ljudi moraju prilagođavati.

Više od 9 tisuća IT tvrtki

Uz digitalni humanizam, drugi ključni pojam bečke digitalne strategije je digitalni suverenitet. Za Beč to nije apstraktna rasprava o tehnologiji, nego vrlo opipljiva ekonomska i infrastrukturna strategija.

IT sektor u gradu zapošljava gotovo 72 tisuće ljudi, u njemu djeluje više od 9 tisuća IT tvrtki, što čini oko 36 posto svih IT kompanija u Austriji, a ukupni output sektora doseže 8,8 milijardi eura godišnje.

Takva koncentracija znanja, kapitala i tehnološke infrastrukture automatski znači i veću izloženost rizicima. Grad koji se u tolikoj mjeri oslanja na digitalne sustave ne može si priuštiti ovisnost o vanjskim dobavljačima, netransparentnim platformama ili rješenjima koja ne može sam kontrolirati.

Zašto Musk američkim institucijama daje svoj AI po cijeni jeftinijoj od šalice kave?

Digitalni suverenitet

Digitalni suverenitet u tom kontekstu znači sposobnost grada da upravlja vlastitim podacima, održava ključne sustave i donosi odluke bez tehnološkog lock-ina koji bi ga dugoročno mogao koštati autonomije.

Barbara pritom naglašava da se digitalna strategija Beča ne odnosi samo na IT sektor kao industriju, nego na sposobnost grada da dugoročno osigura funkcioniranje temeljnih javnih usluga poput zdravstva, stanovanja, energetike i administracije. Kako se te usluge sve više oslanjaju na digitalne sustave, pitanje sigurnosti više nije tehničko nego političko:

Moramo biti otporni i suvereni. Cyber sigurnost u Beču nije tehnička, nego politička tema.

U praksi to znači ulaganja u vlastitu infrastrukturu, razvoj internih kompetencija i jasnu podjelu odgovornosti unutar gradske uprave. Beč time poručuje da digitalna transformacija nije nešto što se može outsourceati bez posljedica, nego temeljna javna funkcija koja zahtijeva isti stupanj političke pažnje kao i promet, zdravstvo ili obrazovanje.

Umjesto skrivanja IT propusta, Beč ih nagrađuje. Ove je godine već isplatio 15.000 €

Preduvjet dobre digitalizacije

Beč danas pruža digitalne javne usluge za više od dva milijuna stanovnika. Iza te brojke krije se ozbiljna infrastruktura, više od 10 tisuća servera i kapacitet pohrane veći od 31.500 petabajta, ali Barbara jasno naglašava da to nije ono što čini razliku:

Prije svega, grad mora funkcionirati dobro i analogno. Digitalni sustavi mogu samo pojačati ono što već postoji. Ako administracija ne radi, ako su procesi spori ili nelogični, digitalizacija ih neće spasiti. Tek kada su osnovne usluge stabilne, tehnologija ima smisla.

Ključno pitanje stoga nije koliko je sustav napredan, nego koriste li ga građani. Bečki pristup svodi se na nekoliko jednostavnih, ali često zanemarenih pravila:

Usluge moraju biti jednostavne, moraju funkcionirati i grad mora doći do ljudi tamo gdje se oni nalaze.

To u praksi znači da se digitalizacija ne odvija samo iza ekrana.

Bečki gradski timovi tako rade s klubovima umirovljenika, odlaze u migrantske zajednice, prilagođavaju jezik i kanale komunikacije te objašnjavaju kako i zašto koristiti digitalne usluge. Cilj nije natjerati građane da se prilagode tehnologiji, nego prilagoditi tehnologiju stvarnom životu ljudi. U suprotnom, digitalni servisi ostaju formalno dostupni, ali realno neiskorišteni.

Berlin se često navodi kao primjer grada s velikim brojem digitalnih rješenja koje koristi tek manji dio stanovništva, upravo zato što su složena, nepouzdana ili slabo objašnjena. Bečki primjer pokazuje da digitalizacija javnog sektora nije projekt jednog ureda niti pitanje jedne aplikacije. Riječ je o dugoročnoj politici koja uključuje organizaciju uprave, obrazovanje građana, sigurnost sustava i stalnu povratnu informaciju s terena.

Pametan grad nije onaj s najviše tehnologije, nego onaj u kojem tehnologija postaje gotovo nevidljiva jer javne usluge jednostavno rade.