Hoće li 2020. biti godina hrvatskog pametovanja ili umjetne inteligencije?

Srećom, pravi utjecaj umjetne inteligencije na društvo i ekonomiju tek nas čeka. U okviru pet kategorija koje čine AI tehnologije: računalni vid, prirodni jezik, virtualni pomoćnici, automatizacija robotskih procesa i napredno strojno učenje, McKinseyeve simulacije pokazuju da će do 2030. do 70 posto tvrtki usvojiti barem jednu vrstu AI tehnologije, ali i da će manje od pola usvojiti svih pet kategorija.

Hrvatska se dosad nije proslavila svojom proaktivnošću da maksimalno uloži u tehnologiju budućnosti, ali ima, dakako, dobrih pomaka. U rujnu 2019. Fakultet elektrotehnike i računarstva u Zagrebu osnovao je prvi Centar za umjetnu inteligenciju u Hrvatskoj kako bi se pružila podrška i podijelilo znanje svima kojima su AI teme važne. No, dan danas, u 2020. mi imamo tek nekoliko AI tvrtki, još manje AI inženjera.

Može li se hrvatska AI priča pomaknuti s mrtve točke u 2020. i godinama koje slijede, kako joj pomoći – i kojim putem krenuti – potražila sam informacije kod ljudi koji AI žive i poznaju. Sa mnom su razgovarali: Matija Kopić, suosnivač hrvatskog startupa Gideon Brothers; Mislav Malenica, direktor Mindsmithsa i pokretač udruge CroAI; Sacha Vražić, voditelj odjela za autonomnu vožnju u Rimac Automobilima te Vuk Vuković, politički ekonomist i direktor britansko-hrvatskog startupa Oraclum Intelligence Systems.

Finska je od nas kilometrima daleko.

Ove godine Hrvatska na pola godine predsjeda Vijećem EU. Funkcija je to koja nema nužno nikakve veze s AI-jom, a opet – ima toliko mnogo. Uzmimo samo za primjer našu prethodnicu, Finsku, koja je spremno iskoristila svoje predsjedništvo Vijećem EU pokrenuvši program Elements of AI. Kroz ovaj edukacijski projekt već je educirala više od 300 tisuća Finaca i Europljana o osnovama AI tehnologije.

Iako Finska možda neće zaposliti ni 1% tih ljudi u AI području, 80% njih će sutradan, kad im dio poslovnog procesa preuzme AI sustav, znati što je umjetna inteligencija i kako funkcionira. A znat će i Europa, da je Finska 2019. svoje predsjedništvo posvetila upravo temi umjetne inteligencije. Nažalost, Hrvatska je trenutno daleko od prilike da se pozicionira kao AI igrač. Izuzmemo li Rimčeve internacionalno poznate uspjehe, naše presjedanje će vjerojatno strateški obilježiti stvari koje imaju malo veze s najbrže rastućim industrijama svijeta.

Stoga, kako pojašnjava Mislav Malenica, predsjedanje Vijećem EU znači da će Hrvatska sljedećih mjeseci samo dobiti puno više pozornosti nego što inače dobiva.

U idealnoj situaciji mi bismo već odavno imali definirano tko smo u svijetu umjetne inteligencije i što pokušavamo postići, te bi ovih 6 mjeseci iskoristili da to pozicioniranje ponavljamo na svakoj važnijoj manifestaciji i dokazujemo kroz predstavljanje projekata naših AI tvrtki i znanstvenika. To trenutno ne možemo napraviti.

Vuk Vuković također sumnja da bi hrvatska vlada mogla iskoristiti presjedanje za implementaciju jednog konkretnog IT programa, komentirajući kako su Finci “puno razvijenije društvo koje si može dopustiti strateško razmišljanje o dugoročnim izazovima dok se mi još uvijek bavimo dnevnopolitičkim temama i prošlošću i uopće ne razmišljamo unaprijed”.

Što Hrvatska (i Europa) trenutno radi?

Predvodnici AI-ja u svijetu su bez sumnje SAD i Kina. No, Europska unija je također stavila veliki naglasak na umjetnu inteligenciju zadnjih godina. Za razliku od Kine i SAD-a koji su, kako kaže Mislav, ponajviše usmjereni na povećanje efikasnosti algoritama i ostvarivanje profita, Europa u ovoj industriji zauzima human-centric approach – postavljajući pitanje: kakav utjecaj AI ima na ljude.

Dizajn tog suživota bit će ključ za sljedeći veliki val u primjeni umjetne inteligencije i u tome i Europa i Hrvatska imaju šansu.

Međutim, dodaje Mislav, EU je postavila jednu jako defenzivnu strategiju jer u ovom trenutku nema vlastite tehnološke divove kojima bi kreirala povoljne uvjet za rast i ekspanziju:

Kako bi spriječili da američke i kineske kompanije bez borbe osvoje europsko tržište kada je u pitanju AI, strašno pooštravaju kriterije koje takvi proizvodi trebaju zadovoljiti. Kratkoročno to daje neke rezultate, ali dugoročno strašno šteti inovacijskom potencijalu EU jer jako opterećuje i usporava startupe koji bi inovirali.

Netko nas sabotira…

Kao i velika većina država u svijetu, i Hrvatska se priprema se za budućnost – na svoj način. Uz Latviju, Slovačku, Sloveniju i Ukrajinu, i mi sa svojom nacionalnom AI strategijom kasnimo. Preporučeni rok sredinom prošle godine smo odavno probili. Srećom, nije da ništa nismo napravili. Hrvatska udruga poslodavaca, konkretno njezin ogranak Informatičko komunikacijske djelatnosti, u lipnju prošle godine predstavila je dokument “Potencijal umjetne inteligencije za Hrvatsku”, u kojem su članovi iznijeli svoje stavove o mogućnostima razvoja i primjene umjetne inteligencije u Hrvatskoj. U dokumentu su definirane bitne stavke o tome kako će se to postići: povećanjem razumijevanja utjecaja umjetne inteligencije u privatnom, javnom i akademskom sektoru; poticanjem primjene AI-ja u svim sektorima; širenjem i stvaranjem znanja kako bi se povećale mogućnosti uporabe AI-ja i sl. I sve to lijepo izgleda – u teoriji. Kako komentira i Mislav Malenica:

Dokument je dobra polazišna točka, ali nedovoljno konkretan što je i logično, jer nije nastao na temelju analize potreba i mogućnosti hrvatske AI zajednice. Takva analiza do sada nije ni bila moguća, jer se zapravo ni ne zna tko sve čini tu “AI zajednicu”.

Izvorno Hrvatsko, specijalizirano.

Upravo zbog toga su Mislav i kolege u prosincu 2019. osnovali Hrvatsku udrugu za umjetnu inteligenciju (CroAI). Kako bi kreirali platformu koja će prvo okupiti sve relevantne aktere, a onda definirati i potencijale koje možemo iskoristiti. Jer, kako zaključuje Mislav, bilo bi ključno prvo priznati da nitko u ovom trenutku doista ne razumije pravi potencijal Hrvatske s obzirom na to da se tom pitanju do sada nije uopće sustavno pristupilo. Vuk Vuković se također slaže da razvoj umjetne inteligencije u Hrvatskoj “sustavno ne postoji”. Naći će se tu nekoliko tvrtki, od Gideon Brothersa, Rimac Automobila, Microblinka i drugih, ali tu priča staje.

Imamo pojedinačne primjere par dobrih domaćih firmi koje su krenule u tom smjeru jer su tu prepoznale svoju konkurentsku prednost, i imamo hrpu ljudi koji pričaju da to rade bez da zapravo razumiju što je to AI, čime cijela priča postaje popriličan balon.

No, to je normalno kod svakog novog trenda, te se događa svuda u svijetu, ne samo u RH, zaključuje Vuković. Međutim, Mislav Malenica dodaje kako nam je trenutno najveći izazov u ostvarivanju tog potencijala – kreiranje nacionalnog identiteta odnosno – specijalizacija.

Kako bismo doista ostvarili potencijal, ne smijemo ovisiti o individualnim uspjesima pojedinih tvrtki, već moramo pokazati da možemo sustavno na nekom polju kreirati uspješne AI priče. To je jedini način da ne samo zadržimo najtalentiranije stručnjake, već i da počnemo privlačiti strane. Želimo se dovesti u situaciju gdje naše tvrtke vani uspijevaju zahvaljujući tomu što su iz Hrvatske, a ne usprkos tome.

Ipak, još se događa da je svaki pomak – usprkos okolnostima

Tvrtke koje se uspješno bave umjetnom inteligencijom u Hrvatskoj uglavnom su uspjele svojom upornošću da izvedu stvari do kraja usprkos svemu – a ne motivirajućom poduzetničkom klimom. Tako mi i Matija Kopić objašnjava kako su Gideon Brothers svoju tehnologiju od početka orijentirali na domaće tržište gdje su željeli testirati i dokazati svoju tehnologiju – upravo jer je riječ o Hrvatskoj.

Bilo nam je i psihološki važno dokazati sebi i svijetu da superiorna robotička tehnologija može izrasti u maloj zemlji poput Hrvatske, zemlji koja nema značajnu industrijsku tradiciju odnosno gotovo nikakvu robotičku tradiciju.

Osim tradicije, prepreka za razvoj AI tvrtki u Hrvatskoj je nažalost puno, ističu moji sugovornici. One su jednake problemima koji su poznati svim drugim domaćim tvrtkama: birokracija, pravosuđe, porezni sustav… Krenemo li praksom kako je završila nedavna izmjena Općeg poreznog zakona, ne samo što nećemo potaknuti razvoj AI industrije, nego ćemo još i ovo što imamo – otjerati. Možda najbolje to sumira Vukov zaključak kako u pogledu specifične industrije od države ne očekuje baš ništa.

Država jedino može “pomoći” tako da prilagodi regulatorni i porezni okvir da bude poticajan za investicije u nove tehnologije, i da krene rješavati problem pravosuđa koje postaje ogromna prepreka jačim investicijama. Kako to ne možemo očekivati od političara, preostaje nam i dalje ovisiti o pojedinačnim firmama koje znaju napraviti iskorak i time nas gurnuti na svjetsku mapu – baš kao i u sportu.

Možda to i jest jedini smjer – sportski odraditi što treba u uvjetima koje imamo. Trenirati, sebe, kolege, partnere – neuronske mreže. Jer, kad je u pitanju specifična industrija, možda bi stvarno trebali zaboraviti na državu, i uzdati se u sebe, tim i zajednicu, objašnjava Mislav.

Mi smo relativno mlado gospodarstvo i u mnogim je stvarima naš nedostatak iskustva vrlo očit. Zbog toga mnogi procesi nisu efikasni, a neki su čak i u suprotnosti sa svjetskim praksama. Primjerice, mi prozivamo političare zbog toga što Hrvatska još uvijek nije donijela nacionalnu AI strategiju. Pri tom se ne pitamo nije li logično, ako je svrha te strategije učiniti Hrvatsku kompetitivnom, da gospodarstvo preuzme odgovornost i definira smjer u kojem Hrvatska ima najveće šanse, a zatim od politike i obrazovnog sustava traži podršku?

Dugoročna korist, a ne trenutni trošak

A kako pristupiti tome da oni s druge strane, bila to opća javnost, klijenti, investitori ili vladajući, vide to ulaganje kao dugoročnu korist, a ne trenutni trošak? Vuk komentira kako je to ključno pitanje ne samo za razvoj AI-a, nego i općenito implementaciju novih tehnoloških trendova.

Rješenje je vrlo kompleksno jer implicira promjenu velikog broja čimbenika, od načina razmišljanja menadžmenta unutar firmi, do bolje selekcije kadrova (što podrazumijeva korjenite promjene na domaćim sveučilištima), do promjene mentaliteta u samom društvu koje ne nagrađuje inovativnost i produktivnost. S obzirom kako je to samo po sebi dugoročan proces koji se neće interno pokrenut tek tako, ostaje nam jedino mogućnost da par dobrih firmi sa svojim primjerima otvore put ostalima da krenu s jačim investicijama u AI. Drugim riječima – random eventi više nego neka sistemska promjena.

Srećom, za primjer imamo ljude koji upravo prepoznaju potrebu da budu pokretači promjena. Matija Kopić također ističe koliko je bitna edukacija s obzirom na to da društvo još uvijek nije svjesno transformirajuće snage umjetne inteligencije.

Jedino kroz temeljitu edukaciju svi akteri društva mogu početi razumijevati da će našu blisku budućnost uvelike odrediti automatizacija i umjetna inteligencija. Za to se trebamo aktivno pripremati na svim razinama: ne samo da bi na takvu budućnost reagirali, nego da bismo u njezinu stvaranju ravnopravno sudjelovali, i to na globalnoj razini. U slučaju naše tvrtke, umjetnu inteligenciju kombiniramo s autonomnim industrijskim vozilima, što je još dugoročniji i neizvjesniji i skuplji pothvat, karakterističan za sve hardverske kompanije. Utoliko je naš izazov veći, ali i uzbudljiviji.

Naravno, izazova će uvijek biti. Brojne su barijere koje morate preskočiti ako želite profesionalno razvijati AI tehnologije, dodaje Matija. Za razvoj kvalitetnih AI algoritama osim dobrih stručnjaka, potrebno je jako puno kvalitetnih podataka, ponajprije u vizualnom obliku. Na prikupljanju, dizajnu i obradi takvih podataka u Gideonu rade već jako dugo i još uvijek im se čini kao da su tek na početku.

Međutim, to ih ne sprječava da svim svojim snagama, kao i u Rimac Automobilima, odolijevaju tim izazovima.

Gdje se kriju naši AI potencijali?

Kako ističe Mislav, sigurno ne možemo preko noći izgraditi još 50 Rimaca, Microblinkova ili Gideon Brothersa. Međutim, to ne znači da ovo što trenutno imamo stoji na leđima 4-5 tvrtki. Kako objašnjava, Hrvatska AI scena je mnogo veća i ima puno više potencijala nego što bi netko na prvi pogled pomislio.

Kada upoznate te ljude i tvrtke, shvatite da je tu još puno neispričanih priča koje zaslužuju podršku. Kako se AI industrija brzo mijenja, naša najveća prednost je što u ovom trenutku nismo opterećeni ni našom AI prošlošću, niti očekivanjima da sustignemo svijet na svim poljima. Zbog toga nam je otvoren smjer pametne specijalizacije, što znači da možemo odabrati područje umjetne inteligencije na koje ćemo se fokusirati i na kojem možemo odigrati značajnu ulogu na europskoj, a potencijalno i na svjetskoj razini.

Istina, domaća AI scena velikim je dijelom sastavljena od development agencija i ICT tvrtki koje pomalo uvode AI tehnologije u svoje procese i ponudu, a mnogo manje tvrtkama koje su joj u potpunosti posvećene. Treći dio tvrtki pak samo se igra s AI terminima na razini buzzworda, bez razumijevanja kompleksnosti i odgovornosti koje takve tehnologije nose sa sobom. Ako želimo ojačati i povećati AI zajednicu, možda bi, kako kaže i Vuk, trebali prvo pogledati na sveukupnu IT scenu.

Imamo li mi neku posebnu prednost u razvoju AI-a? Imamo, ona se temelji na rastu uloge IT industrije općenito, koja privlači sve više kvalitetnih ljudi i time daje podstrijek i ostalim industrijama koje se klasteriraju kao firme koje se bave novim tehnologijama. Ako će igdje doći napredak doći će tu.

U traženju hrvatskog AI identiteta

Spomenuta udruga CroAI nastala je upravo s ciljem kako bi se kroz nju primijenile dobre prakse iz SAD-a, Njemačke i drugih AI država predvodnica, a sve u svrhu izgradnje platforme koja će omogućiti Hrvatskoj da postane važan igrač u području. Kako bi to ostvarili planiraju tri kategorije inicijativa, pojašnjava Mislav. Prva kategorija su inicijative kroz koje će se definirati hrvatski AI identitet.

Mi smo mala zemlja i ako želimo imati ulogu na svjetskom tržištu moramo se vrlo jasno pozicionirati. Već sada je jasno kako u nekim područjima nemamo što tražiti. Međutim, isto tako je očito da ako se potrudimo oko zakonodavnog okvira, možemo biti odlična destinacija za istraživanje i razvoj inovativnih koncepata u nekom od područja AI-a.

Druga kategorija inicijativa tiče se osnaživanja industrije kroz suradnju domaćih AI tvrtki, jer, kako zaključuje Mislav, cilj im je omogućiti da jedni od drugih uče – “nismo si konkurencija ako kao tržište promatramo cijeli svijet”. Treća kategorija bit će usmjerena na upoznavanje šire populacije o prilikama koje nudi AI, a što će biti sve važnije kako i AI bude značajnije mijenjao poslove i poslovne procese.

Što tvrtke poput Rimca i Gideona trebaju?

Ujedinjavanje domaće AI industrije kroz jedinstveni hub znanja ili udrugu kojom bi se promicali povoljniji uvjeti i testno okruženje za industriju, svakako bi bio odličan pothvat planiramo li potaknuti ulazak stručnjaka i tvrtki u AI područje u narednoj godini. Što na to kažu oni postojeći?

Matija Kopić se slaže kako je udruživanje i zajedničko djelovanje uvijek dobro došlo te također stavlja naglasak na to da zajednički trebamo društvo educirati o transformacijama koje će AI uzrokovati. Sacha Vražić pak ističe da je najbitnije za budućnost da se promijeni obrazovni kurikulum sa snažnim fokusom na AI, da se poveća broj stručnjaka te umjetna inteligencija integrira u digitalnu strategiju.

Potrebno je puno vremena da pronađete prave ljude. U Hrvatskoj ima dobrih stručnjaka, ali ne toliko u industriji, nažalost, u usporedbi s američkim ili drugim europskim zemljama. Ako pogledamo samo na zadatak autonomne vožnje, AI je prisutan u percepciji i razumijevanju scene, nadzoru vozača, a može se koristiti i u planiranju kretanja i puta kao i u lokalizaciji. Problematično je što su ove domene vrlo različite pa je pronaći ljude s takvom razinom iskustva vrlo izazovno.

Itekako tu ima nužnih promjena koje zahtijevaju pažnju vladajućih. Sacha dodaje i par konkretnih stavki, koje su bitne inoviranju za Rimac Automobile, a koje uključuju različite propise i promjene zakona kojim bi se olakšao razvoj i testiranje, posebno kad su u pitanju autonomna vozila. Kako bi uspjeli u tome, potrebna je vladina odluka da se takvim pitanjima posveti u budućnosti, zaključuje Sacha.

Na kraju svega što sam saznala od mojih sugovornika, s dobrim uvjerenjem mogu reći da hrvatska AI scena ima koga da ju vodi, a uz okupljanje zajednice kroz udruge poput CroAI, imat će i s kim pokrenuti ključna pitanja u društvu, zajednici i politici. Kako je spomenuo i Ratko Mutavdžić, došla je jedna nova generacija, koja neće čekati da država nešto napravi.

Naravno, trebaju nam manji porezi i doprinosi, manje birokracije, više transparentnosti, ali možda nam je kao i u sportu – dovoljna šaka profesionalaca. Ako ništa, ovo malo AI inženjera što ih imamo (i što su ostali), kako tvrdi Matija Kopić, bez pretjerivanja možemo reći da su među najboljima na svijetu.