Kako napisati PR objavu koju će vam objaviti Netokracija i svi ostali prokleti portali: 10 zlatnih pravila
Nebojša Grbačić
20. 02. 2012.
Nakon nekoliko godina rada na velikim i malim news portalima, mogu reći samo jedno: Da mi je kuna za svaki pogrešno i loše napisan/poslan PR koji sam primio kao urednik, danas ne bih pisao vijesti na Netokraciji, već bih bezbrižno ležao u svojoj motovunskoj vili i uživao u pozitivi ondašnjih zmajevih brazda. Ali život nije fer. Nema veze. Evo u nastavku desetak zlatnih pravila koje bi svaki PRofesionalac trebao imati na umu puno prije nego što stisne 'pošalji', razmišljajući da objavu u pravilu šalje web urednicima koji, u pravilu, imaju tri do pet sekundi vremena da informaciju prihvate ili odbace. A potom i objave ili ne objave.
Nakon nekoliko godina rada na velikim i malim news portalima, mogu reći samo jedno: Da mi je kuna za svaki pogrešno i loše napisan/poslan PR koji sam primio kao urednik, danas ne bih pisao vijesti na Netokraciji, već bih bezbrižno ležao u svojoj motovunskoj vili i uživao u pozitivi ondašnjih zmajevih brazda.
Ali život nije fer. Nema veze. Evo u nastavku desetak zlatnih pravila koje bi svaki PRofesionalac trebao imati na umu puno prije nego što stisne ‘pošalji’, razmišljajući da objavu u pravilu šalje web urednicima koji, u pravilu, imaju tri do pet sekundi vremena da informaciju prihvate ili odbace. A potom i objave ili ne objave.
1. Najvažnije ikad: BCC!
PR objava u pravilu ide na više od jedne e-mail adrese. Neki ljudi, koji si to ne bi trebali dopustiti, i dalje kao da žive u kamenom dobu. Nema šanse da ću vam uopće pogledati PR, ako vidim još 35 redakcija/osoba među primateljima. Za to je više razloga, a najvažniji je – spam.
Ne znam koliko puta se još treba ljudima objasniti; ako se pojavim među 35 ostalih primatelja, i to vidim, vide i ‘ostali’, a kad kažem ‘ostali’, mislim na spam botove koji će mi okupirati mail. Drugo, jednako važno, e-mail adresa je koliko-toliko ‘privatni’ podatak i možda ne želim da netko od primatelja zna koja je moja. Vrlo je jednostavno. Čak i da ste čovjek koji je izmislio ‘Knock, knock, who is?’ foru i javljate mi da ste osvojili ‘no-bell prize’, nema šanse da vam to objavim. Niti pogledam. Označit ću vas kao spam i ćao drugari. Priča tu završava.
2. Naslov
Je li to tako teško? Ok, PR nije Newsletter, ali ako koristite kakav servis za masovno slanje e-mailova (što preporučam, primjerice MailChimp), onda ste si u startu olakšali život. ‘Kupili’ malo više vremena. Pa što ne biste upotrijebili to vrijeme da stavite konkretan naslov, najvažnije iz vaše objave u njega? Mislite da je sve važno? Nije. Ako ste PR-ovac, vjerojatno pratite blogove i portale. Vjerojatno znate kako koji diše, kako razmišljaju urednici, a da bi što bolje predstavili priču publici.
Prodajte mi priču naslovom. Osvojite me naslovom. Bezobrazno uzmite moju pažnju naslovom. Što mi znači ‘objava za medije’ u naslovu? Apsolutno ništa! Vi i sto drugih. Ako ste stavili konkretan naslov maila, šanse da ću vam objaviti PR upravo su vam porasle za brat bratu 50 posto.
3. Pravopis
PR-ovci, tj. ‘stručnjaci za odnose s javnošću’ moraju, ponavljam moraju održavati razinu profesionalizma. Istu je najlakše srušiti nepismenošću. Ako već ne pazite na poredak riječi u rečenici, na malo i veliko slovo, na dijakritiku, dajte barem provucite tekst kroz neki od besplatnih ‘spell checkera’ pa ispravite one očite pogreške, tipfelere, odnosno ‘po novom’ – zatipke.
Vjerojatno nisu svi picajzle poput mene, ali ako samo nanjušim nepismenost u PR objavi, stvar postaje bezobrazno osobna, koliko god ja bio profesionalac. U tom ću slučaju učiniti sve što je u mojoj moći da vam se PR ne objavi. Bez iznimaka. Ako vama nije stalo, zašto bi meni bilo?!
4. Sažetak
Ok, savladali smo prethodne točke. Sljedeća ključna stvar koju želim vidjeti u PR objavama je profesionalno i vješto napisan sažetak. U prve dvije rečenice maila želim vidjeti sažetak, esenciju PR objave. Ono najbitnije od svega – bitnog. U još dvije sljedeće rečenice želim da mi proširite tu informaciju i najavite što se nalazi u prilogu. Odmah ispod toga želim vidjeti vaše kontakte. I ništa drugo. Ne želim u mailu vidjeti cijeli PR (osim ako nije u ‘newsletter’ formi). Ne, nisam toliko lijen. Otvorit ću prilog koji ste poslali, proučit ću vaš materijal, objavit ću PR. Nije bed. Nemojte sve staviti u sadržaj emaila. A kad smo kod priloga, popularno zvanih ‘attachment’, evo jedan savjet koji vam uglavnom nitko neće reći: Ako je riječ o word dokumentu, koristite .doc format, umjesto .docx.
Zašto? Jednostavno. Većina redakcija, zakona radi, ima kupljene Microsoftove licence za Office programe. Imajući na umu stanje u novinarstvu, opću recesiju i sl., kupovanje najnovijih verzija programa često nije opcija. Začudili biste se koliko redakcija i novinara na poslu ne može otvoriti .docx dokumente. Mislite da im se da konvertirati dokument kroz neki web servis? Razmislite opet!
5. Prilozi
Samo o prilozima se da napisati deset pravila, no evo onih najvažnijih. Prije svega, nemojte mi stavljati nekomprimirane fotografije veličine omanjeg planeta, jer neću čekati da mi se četiri sata skida fotografija. Fino uzmite fotografije, obradite ih na neku racionalnu veličinu i komprimirajte ih u .zip folder ili ih na neki drugi način smanjite. Ako mi šaljete na poslovni mail, velika je vjerojatnost da velike datoteke uopće neće proći i ja vašu PR objavu uopće neću vidjeti. Doživio sam svega dva ili tri puta, od PR-ovaca koji su ‘na vrhu zadatka’, da mi pošalju kakav direktni link na kakav server s kojeg sam mogu preuzeti fotografije, a sam pregled na serveru je – pregledan i praktičan.
O tome da svi tako rade mogu samo sanjati. Ali ću i dalje sanjati. Drugo, nemojte me pogubiti u 12 verzija objava koje mi šaljete. Suzdržite se od slanja fotografija svojih mački u PR-u, jer mi ta informacija ništa ne znači. Znate da u vijesti koju će mediji objaviti najčešće neće biti baš sve informacije koje ste poslali. Zato dvaput razmislite što sve uopće šaljete i koja je svrha kojekakvih dodataka koji – nemaju svrhu.
6. Fotografije
Ovo je definitivno priča za sebe. Što sam sve vidio… riječi to teško mogu opisati. Ali idemo ukratko. Fotografije ne smiju biti ‘originalne’ veličine, direktno s vašeg fotoaparata. Veličina fotografije 4000x2900px nije prihvatljiva. Smanjite je, odrežite je malo, dajte joj neki naziv, da prati tekst ili da barem mogu dešifrirati na koji se dio teksta odnosi, potpišite fotografa, potpišite ljude koji se nalaze na fotografiji, recite mi o čemu je riječ. Kako da inače znam? Ako mi šaljete 35 fotografija na objavu, dajte barem otprilike pripazite da 20 njih nisu identične, jer vam je to jalov posao, objavit ću vam samo jednu. Nemojte slati minijaturne fotografije, nemojte ih, kao što sam već rekao, stavljati jednu ispod druge u ogromnim veličinama umjesto u nekom kompresiranom folderu i nemojte, oh, nemojte ih stavljati u sadržaj-sažetak maila, kao integralni dio. Ako ikako možete, postavite ih na neki server i omogućite mi neki pristojan pregled da mogu vidjeti i odabrati što ću preuzeti.
Eh, i da.
Znam, niste profesionalni fotografi, često imate ‘usput okinute’ fotke, ali dajte molim vas povucite za rukav prijatelja fotografa da vam objasni neke sitnice, neku osnovu. Primjerice, nemojte mi važnu osobu fotkati sa četiri nautičke milje udaljenosti, a ako režete ‘od glave’, nikada ne idite niže od obrva. Nije tako strašno naučiti pet do šest pravila koje će spasiti fotografiju.
7. Hoćete da vam objavim vijest? Pošaljite mi vijest!
Osim što vječito primam PR objave, ponekad ih i šaljem. OK, meni je lakše. Ja imam iza sebe tisuće napisanih vijesti. Znam gdje ide glava, gdje ide rep. Probajte i vi naučiti. Ako ništa drugo, čitajte svoje PR objave nakon što su objavljene. Osim ako ih lijeni urednik ne digne u integralnom obliku, vjerojatno će od vaših rečenica napraviti vijest. Nije to toliko strašno. Dobro, možda je ‘običnom’ korisniku, ali ako ste PR profesionalac, šanse da ste ‘propali novinar’ (bez namjere da ikoga uvrijedim) su poprilične. Možda vas je netko naučio kako se piše vijest. Uštedite mi vrijeme, budite originalni, napišite PR objavu kao vijest. Najvažnije informacije u prvi paragraf.
Ako vam ‘odrežem’ PR bez gledanja, odozdo, pobrinite se da ništa važno se tamo ne nalazi. Znam, vama je sve važno, ali ipak nije sve – važno. Igrajte se malo formom. Umjesto 55 lijeno nabacanih rečenica s isto toliko nebitnih informacija, dajte mi vijest od 1200 ili manje znakova iz koje je sve jasno. Na kraju krajeva, u pravilu očekujete da će novinari od vaše PR objave sklepati vijest. Pa zašto da onda ne budete korak ispred ostalih? Šanse da ću vam objaviti PR ako na njega ne trebam izgubiti četiri sata vremena porast će vam za iskrenih 90 posto.
8. Linkajte, linkajte i još malo – linkajte
Nije svaki PR objava, neki od njih su pozivi i predstavljanje događaja. Imate već sve o tome na svojoj web stranici? Ajme, savršeno! Lijepo mi u tri rečenice objasnite o čemu je riječ i linkajte mi ključne riječi. Na kraju dodajte ‘žličicu’ linkova i fino pustite da se slegne. Dva kilograma bezbrižno prosutog teksta u sadržaju maila je nešto što neću prožvakati. Kratite gdje god stignete i uzmognete.
Ako nešto možete linkati – linkajte. LINKOKRACIJA! Vrlo vjerojatno imam vezu na internet dok čitam vašu objavu i vrlo ću rado kliknuti na link i sam vidjeti integralnu objavu na vašoj web stranici. To što će mi novinarska praksa osigurati sijede na glavi kad vidim kako ste se raspištoljili u pisanju ‘vijesti’ ili najave, nije vaš problem. Na svojoj web stranici ne morate pratiti formu vijesti, ako ne želite. Nitko vas na to ne mora natjerati, iako bi bilo sasvim u redu da poštujete pravila web objava. Samo kažem.
9. Maknite me s mailing liste, molim vas
Suviše se često dogodi da ne poštujete pravilo broj jedan. Da stvar bude još gora, među primateljima se nađe ekipa koja je još prije rata otišla živjeti na selo i baviti se uzgojom nojeva. S novinarstvom više nemaju veze. Ne rade u toj redakciji već godinama. I već vam godinama to pokušavaju objasniti. Ali vi ste uporni. Potajno se nadate da će ta osoba ‘povući stare veze’ i samo zbog vas, ekskluzivno, zvati kolege urednike i moljakati ih da objave vašu super važnu vijest. Hoće, evo, trče, noge su si polomili.
Situacija eskalira u trenutku kad jedan od vidno iznerviranih primatelja odluči, namjerno, na vašu štetu, odgovoriti svim primateljima. Najčešće grubo i nepristojno. Barem ja to volim raditi. 25 puta sam vas zamolio da me maknete sa svoje mailing liste? Niste to učinili? Hajde da vidimo tko ima više strpljenja, vi ili ja. Imajte na umu da imam 25 godina. Mogu još minimalno toliko godina ‘čekati’ i provocirati. I dare you! I double dare you!
10. Gladite mi ego, zato vas plaćaju
Na prvu, bez da razmišljam, na um mi pada mlada PR-ovka ZagrebDoxa Ivana Sansević u čijim PR objavama uživam. Da se razumijemo, nisam siguran ni da poznajem djevojku, ovo nije osobno. Njezine bih objave uzeo ga ogledni primjer i uvrstio ih u knjigu ‘Osnove PR-a’, vjerujem da takva postoji. Fino me uvijek pozdravi, oslovi imenom i prezimenom, napiše mi tri retka, bolda ono važno, iako se trudi da je sve važno u sadržaju maila, koristi fini, veliki i pregledni font, stavlja konkretne naslove, sve još dodatno objasni u popratnim dokumentima.
Ma milina. Ja sam tada sretan polu-čovjek, polu-urednik. Jest da više ne radim u medijima kroz koje bi njezine informacije mogao objavljivati, ali ponekad ih proslijedim kolegama urednicima, čisto da s njima podijelim svoju radost.
Sukladno članku 94. Zakona o elektroničkim medijima, komentiranje članaka na Netokraciji dopušteno je samo korisnicima koji ostave svoje ime i prezime te mail adresu i prihvate pravila ponašanja.
Pravila ponašanja
Na Netokraciji za vas stvaramo kvalitetan, autorski potpisan sadržaj i zaista se veselimo vašim kvalitetnim, kontruktivnim komentarima. Poštujmo stoga jedni druge prilikom komentiranja, kao i Zakon, držeći se sljedećih pravila ponašanja:
Kako koristimo podatke koje ostavljate? Bacite oko na našu izjavu o privatnosti.
Sve ostale komentare ćemo s guštom spaliti, jer ne zaslužuju svoje mjesto na internetu.
Komentari
Mihael Šilac
20. 02. 2012. u 9:54 am
Ovo je jako dobar i koristan članak. Nazvao bih ga i “Vodič za PR objave” 😉
Kristin
20. 02. 2012. u 9:57 am
Odlično. 🙂
Ivan Ilijašić
20. 02. 2012. u 10:00 am
Kad smo kod pravopisa… Da li je ovo ispravno 🙂 ?
“nemojte mi stavljati ne komprimirane fotografije”
Nandino Lončar
20. 02. 2012. u 2:12 pm
Malo cjepidlačim, ali nije ispravno ni “da li”, nego “je li” ili glagol + li. 😉
Nebojša Grbačić
20. 02. 2012. u 10:04 am
Ivane, ispravio prije nego sam vidio tvoj komentar! U pravu si, negacija u pridjevu ide spojeno. Hvala ti! .*
Ivan Ilijasic
20. 02. 2012. u 10:15 am
Sad je kasno, već sam ovo shvatio osobno i jao si ga tebi ako mi ikad pošalješ PR mail 😛
Nebojša Grbačić
20. 02. 2012. u 10:21 am
Pepelom se posipam, ljubim ruke gosparu! 😀
Kresimir Blazev
20. 02. 2012. u 10:27 am
Mislim se da na svaku slijedeću PR objavu samo odgovorim s c/p ovog teksta. Misliš da bi me poslali kvragu? 🙂
Barbara Slade
20. 02. 2012. u 1:41 pm
Krešimire, samo pripazi na ije/je, odnosno u ovom slučaju: “sljedeću”. ( ‘Slijedeći’ je glagolski prilog i koristi se u rečenici poput “Slijedeći korake došao sam do sljedećeg rezultata.” ) Ne možeš ljudima poslati ovaj tekst, a sam pritom biti nepismen. Gubiš municiju. :-))
Bojan Ćičabgrg
20. 02. 2012. u 10:32 am
Sve bi bilo ok, da se Netokracija drži nekih tih pravila koja “promovirate”, primjerice naslovi su u 90% slučajeva predugački za objavu na Twitteru, pravopis i slično.
Nebojša Grbačić
20. 02. 2012. u 10:45 am
Ne vidim kako je ovo dvoje povezano, ali ok, vidim. Što se pismenosti naslova tiče, molim te da budeš konkretniji? Osobno odobrim svaki naslov na Netokraciji. Izjest ću si leđnu moždinu, ako sam negdje fulao. Ne zbog tebe ili ostalih čitatelja, isključivo zbog sebe. 🙂 Što se duljine naslova tiče, obzirom da većina ljudi čitamo samo naslove, volimo ih velike, jasne i sa svim potrebnim informacijama. A što se Twittera tiče, ako pratiš naš Twitter profil, vidjet ćeš da naslove tamo prilagođavamo (kratimo) za Twitter i uvijek nastojimo ostaviti mjesta za RT. U svakom slučaju, kritika primljena na znanje i uvažena. 😉
Frano Šašvari
20. 02. 2012. u 11:03 am
Da i meni ti predugački naslovi malo smetaju, pogotovo zbog Twittera. Bolje stavite kraći naslov, a ovo kao neki uvod ili podnaslov ili nešto sl 😉
Nebojša Grbačić
20. 02. 2012. u 10:46 am
Btw, Bojane, ispravno je: Ćičabrg! 😉
Teuska
20. 02. 2012. u 11:24 am
Jedva čekam poslati svoju PR objavu na tvoj mail..be afraid 🙂
Barbara Slade
20. 02. 2012. u 11:50 am
Moram dodati nešto konkretno vezano uz stavku “fotografije” u članku:
– Ne šaljite fotografije na koje nemate autorska prava.
– Ne šaljiti niti fotografije premalene veličine, jer će u protivnom one biti loše odrezane i loše kvalitete kad se objave.
– Ne šaljite 10 fotografija odjednom, već pošaljite link na web mjesto otkud se mogu preuzeti fotografije (i ostali materijali).
Dakle, sve što pošaljete mora zadovoljavati standard: kratko, pismeno i konkretno.
Lidija Palunko
20. 02. 2012. u 11:57 am
Dodala bih i – dvostruki razmaci su zlo. Uzimam si za pravo da ne objavim PR s tim. To sto ti ne znas tipkati pa lupis razmak dok gledas tekst pa opet lupis razmak prije iduce rijeci nije moj problem.
Ivna
20. 02. 2012. u 12:06 pm
potpisujem i dodajem – Smanjite doživljaj! OK, posao vam je da nahvalite svog poslodavca/klijenta, u čije ime i o čijem proizvodu/usluzi šaljete objavu, ali ako ga opisujete samo epitetima ‘najbolji, vodeći, najveći, drugi vodeći :D, najbrojniji, najprodavaniji, izvrstan, odličan, prefenomenalan’ i slično – samo dajete uredniku/novinaru posla da sve to malo dovede u mjeru i poizbaca kad od objave slaže vijest. Ili da zaključi da za to nema vremena ili mu se ne da pa stisne ‘delete’. 😉
I, nemojte, nikako nemojte u svom zanosu svaku rečenicu završavati uskličnikom! Molim vas!
Nikola Krajačić
20. 02. 2012. u 12:20 pm
Uh, ovo mene jako smeta, kad mi dođe PR na dvije ili tri stranice, a iz toga se dobije doslovno kartica (i to jedva) upotrebljivog teksta.
Na kraju moram guglati i tražiti informacije o proizvodu/usluzi da bih mogao sročiti normalnu vijest o tome…
Ana Perić
20. 02. 2012. u 12:18 pm
😀 Sa ovolikim osmijehom sam čitala članak.
Pored apsolutno točnih informacija, pohvalila bi način pisanja – britko, s dozom ironije i humora.
Odlično Nebojša!
P.S. Osobno mi je najdraže dobiti fotografije downloadirane s Facebooka. Divno.
🙂
Bojan Bajgorić Šantić
20. 02. 2012. u 12:41 pm
Slažem se s većinom savjeta, ali… par sitnih zamjerki ili neslaganja 🙂
1) Zašto ne staviti cijeli PR u mail? Taj stil od MeritorMedie je meni osobno najdraži. Ako nekome treba .doc tu je, ako ne treba, direktno copy pastea iz maila. Lako, brzo, učinkovito – moj favorit. Inače, ssim .docx-a promašenim smatram i PDF, često se neispravno copy pastea.
2) Zašto potpisati fotografa? To je priopćenje, ne potpisuje se ni autor teksta. Priopćenju je svrha promoviranje onoga iz priopćenja, ne promoviranje agencije i fotografa.
3) “U tom ću slučaju učiniti sve što je u mojoj moći da se PR ne objavi” – ovo mi nije profesionalan stav. Naravno da je katastrofa kad PR ima pravopisne greške i naravno da mi padne mrak na oči kad ih vidim, i naravno da je zdravorazumski da to treba izbjegavati zbog lošeg dojma, ali čemu ovaj osvetnički pristup. Meni pada vjerojatnost objave ako je netko nešto loše napisao, ali ako je u pitanju neka super priča / ideja neću je pokopati samo zbog greške.
Nikola Krajačić
20. 02. 2012. u 3:24 pm
1) zato jer mail često čitamo na mobitelu, ali nevezano uz uređaj za čitanje, kad dobijem mail sa više od 2 rečenice, zatvaram i čitat ću ga na kraju radnog dana, ako i tad. To što je “zgodnije” za copy/paste ne ide baš u korist niti pošiljatelju, niti tebi kao mediju da jednostavno c/p-aš, pa makar to bile i PR objave 😉
2) Osobno, fotografa potpisujem jer ne modificiram njegovu fotku. Autora PR objave niti nema, a i da ga ima, nikad objavu ne budem copy/pasteao, već prenesao vijest o proizvodu/usluzi.
3) Ako je super priča, pronaći će se drugi izvor – primjerice direktno vlasnik proizvoda ili nešto. Ali da trebaju novinari postati, uvjetno rečeno stroži prema blesavim PR objavama, trebaju. Ukazati autorima tih objava da je pravopis bitan, detalji poput dobrog i bitnog subjecta, fotke normalne veličine i slično. Kud moram iz njihovih “omg kak je ovaj proizvod dobar i fenomenalan” izvlačiti neku korisnu informaciju, još da im i pravopis ispravljam? Ako je riječ o nečem prosječnom, ta objava ne bude bila objavljena s moje tipkovnice.
Borna
26. 02. 2012. u 11:11 pm
Osim toga, zakonski svaka fotografija kod objave mora bit potpisana, inace fotograf moze tuziti medij zbog povrede autorskog prava…
Svebor
20. 02. 2012. u 1:16 pm
Kada sam u važnost gore navedenog bontona, uvjeravao svoje nekadašnje suradnike, zaključili su s podsmjehom kako ne znaju u kojem svijetu živim. Ne kažem da je PR najbitniji, ali je bitna i nezaobilazna stavka svakog posla.
Ti likovi i dalje nisu u stanju shvatiti zašto ostvaruju financijske gubitke. 😀
Niko Vrdoljak
20. 02. 2012. u 2:22 pm
Vrlo koristan tekst. No da se nadovežem na .docx. Mogu razumijeti da netko nema Office 2k7 ili 2k10, ali da 5 godina nakon objave tog formata i dalje nema compatibility pack za .docx na svom Wordu XP ili 2k3, to mi je već čudno.
Ante Popić
20. 02. 2012. u 2:49 pm
Zaista kvalitetna objava, diskusije ispod sve govore…
Nikola Krajačić
20. 02. 2012. u 3:18 pm
Ja bi se nadovezao na komentare vezane uz docx…
Dakle, da, postoji mali milijun načina kako otvoriti docx datoteku, ali nije tu smisao toga. Novinar kroz dan dobije nekoliko desetaka PR objava ove ili one kvalitete i ako na kompu u redakciji nema noviji office paket (koliko god čudno zvučalo, ali da, još se uvijek radi na Win XP i Office XP ili tako nešto) – neće ići tražiti konverter.
Možda je novinar taman toliko informatički pismen da ne zna ništa drugo osim worda, a možda jednostavno iz principa ne želi. Tu bi se i on (novinar) trebao malo zapitati zašto ne želi naučiti neki novi trik, ali u suštini mu to nije bitno (i nije poanta članka).
Osobno, mogu otvoriti razne tipove datoteka, ali da šaljem PR objave, meni je u interesu da se to negdje objavi, pa ću isto tako dati malo truda i saveati kao .doc
Domagoj Delimar
02. 03. 2012. u 12:31 am
A ja sam baš očekivao da će najdraži format biti PDF, jer što ako netko umjesto MS Office-a koristi OpenOffice ili LibreOffice? 🙂
Što god šaljem, odavno već šaljem u PDF-u jer i kad sam imao MS Office, znalo se desiti da zbog drukčije verzije nije sve na mjestu na drugom računalu, što se s PDF-om izbjegava. (OK, davno sam ja imao MS Office pa je možda situacija danas bolja, iako sumnjam)
Što je sigurno, sigurno je. 🙂
I na kraju, PR objavu šaljem i ne očekujem editiranu natrag. Dakle, ispravite me ako griješim ali ne vidim potrebu da to bude neki format koji će se lagano editirati. Da, urednik može htjeti editirati objavu ali to će raditi u svojim alatima – ne valjda u MS Office-u. Taj edit ću ja vidjeti tek kad/ako se objavi. 🙂
Također, često se ne preporuča direktan c/p iz Word-a u neki WYSIWYG editor jer takvi editori znaju za sobom povući previše smeća pa sam uvjeren da urednici koji dobivaju PR objave ionako imaju neki svoj uhodani način da tekst pripreme za objavu. I nekako mi je čudno da je tu bolja opcija primiti nešto u .doc-u nego u .pdf-u.
Ivan Vučica
20. 02. 2012. u 3:28 pm
Može pojašnjenje zašto ne u body, nego u attachment?
Nisam medij, ali u privatnom radu, alergičan sam kada mi tekst stiže kao attachment. A ljudi to znaju raditi. Nevjerojatno sam alergičan na takvo što. Posebice kada sam mobile — zašto da trošim dodatni promet na skidanje odvojenog atačmetna?
Hrvoje Mihajlic
20. 02. 2012. u 4:48 pm
pa upravo svrha i jest da ne skidaš attachment kad ti ne treba (npr na mobitelu)
Pero
20. 02. 2012. u 4:12 pm
@ Ivan Vučica
Ja se ježim kad dobijem sve u tijelu poruke. Sama poruka bi trebala biti doslovno to – poruka s informacijom o tome što je u privitku. Ne znam točno zbog čega je autor protiv, ali ja sam zbog toga što volim tekst dobiti onakav kakav je izvorno napravljen, što sa slanjem svega u tijelu počesto nije slučaj, pogotovo ako se mail šalje direktno iz Word-a (grrr!). Ako čovjek uređuje tekst PR-a, naravno da je puno lakše ako dobije zaseban dokument i koji se može normalno otvoriti i uređivati.
Lijepo kratka poruka, uprivitku tekst i ćao đaci.
@ Nebojša Grbačić
Pravila su super, no kao i s većinom pravila u našoj državi problem je što ih se jako malo ljudi pridržava. Shvatit će te, uglavnom, samo oni koji se i inače pridržavaju tih pravila. Ostali vrlo vjerojatno neće ni vidjeti ovo, a ako i vide, neće te ni doživjeti ili će ti reći da baljezgaš i cjepidlačiš. I to je problem – nobody gives a shit, osim nekolicine.
Sad, da napraviš neki web i lupiš gore svaki loš PR koji si dobio, sa svim podacima pošiljatelja, onda bi se možda nešto i dogodilo, ovako ništa (da, da, utopija, ali izvuklo mi je osmijeh na lice).
Damir2
20. 02. 2012. u 10:52 pm
kaj je je, odličan članak 🙂
Marija
21. 02. 2012. u 9:25 am
Tek pretkraj članka primijetila sam tko je pisao članak (makar mi je stil pisanja bio poznat), jako zanimljivo štivo. Van cijele sfere PR-a, rado bih da se i u drugim područjima (ne)svjesno koristi većina navedenih ‘pravila’. Što se bcc:a tiče, nažalost često treba biti poprilično direktan i poboldan kako bi osobe shvatile da ne želiš da tvoj mail putuje bespućima interneta poput sardine koja ne može ni izaći ni izići kad ju se jednom zatvori u cc:konzervicu…
Planirala sam ne spomenuti pravopis, ali moram pitati otkud ti leteći zarezi ispred ‘ako’ usred autorovih zavisnih rečenica (ima ih i drugdje)? Preventivno ću ih shvatiti kao zaštitni znak stila pisanja 🙂
Nebojša Grbačić
21. 02. 2012. u 1:46 pm
Hej, Marija, vidi, zarezi. 😛 Daj mi konkretan primjer zavisne rečenice. Ako mogu nešto novo naučiti, ako ne – da znam o čemu pričaš. Zarez ispred ‘ako’ mi je prirodniji od disanja! 🙂
Marija
22. 02. 2012. u 9:45 pm
Ako nisi znao, samo u inverznom poretku ide zarez prije glavne rečenice.
Samo u inverznom poretku ide zarez prije glavne rečenice ako nisi znao.
Ako želiš znati više, mogu ti navesti i neke iznimke od tog pravila.
Mogu ti navesti i neke iznimke od tog pravila ako želiš znati više.
Ovo je zaključna rečenica, dakle ide zarez.
Zarez ispred ‘ako’ ti je prirodniji od disanja, stoga ću ga shvatiti kao tvoj zaštitni znak.
ipateniniti sadrži sastavni veznik ‘pa’ pa ispred njega ne ide zarez.
Mnogima se teško i tog zareza otarasiti (bilo je i meni) te me ne čudi da neki i ispred ‘te’ (o)stavljaju zarez.
Hvala(,) ako nećeš zamjeriti ove moje opaske 😛
Adrian
21. 02. 2012. u 5:28 pm
Sve pohvale za članak! Prepoznao sam bar po jednog PR-ovca u svakom pravilu, i moram priznati da su zaista rijetki oni koji šalji uredan PR. Što je po mom mišljenju “uredan PR”? Jasan naslov, sažetak u tijelu e-maila i “pozdrav, Ime i prezime + kontakti”. Slažem se da je objavama mjesto u privitku (pristojno je priložiti datoteke u .doc/.docx i .txt formatu), kao i nekoliko fotografija u povećoj, ali ne prevelikoj rezoluciji. Originalne fotke skinute direktno s fotića trebaju se uploadati na nekakav servis (ili ftp) te priložiti link za download u tijelu poruke, jer NE trebaju svima s mailing-liste fotografije u originalnoj rezoluciji povoljnoj za tisak; naime, među primateljima vjerojatno ima i urednika portala.
Na kraju, treće pravilo je ono najvažnije od važnih.
Lijep pozdrav svima 🙂
Ana- Marija
22. 02. 2012. u 12:42 am
Sve pohvale za članak.Koristit će da u nekim segmentima svoga rada osvijestim svoje (ne)znanje.Tenk ju veri mač.Lijep pozz.
sasa
22. 02. 2012. u 9:19 am
Sjajan teskt, za svakog ko se bavi internetom i koji zeli da se bavi internetom trebalo bi da procita i savlada osnove “bontona” na internetu!
Jure
22. 02. 2012. u 9:57 am
Treba težiti jednostavnosti i ne zamarati se tko ima koji text editor i attachmente slati u rft-u. Na kraju krajeva, to je ipak samo tekst.
Violeta
22. 02. 2012. u 6:02 pm
Odlicno uputstvo 🙂
Vlastimira
24. 02. 2012. u 9:28 am
Mega like :))
Moja situacija je malo drugačija. Nakon 15 godina novinarstva, ušla u PR. Ne znam koliko puta do sada sam morala da zovem urednike ili novinare da isprave greške (greške koje prave kada na rade copy – paste).
U meni omiljenom primeru, poslala sam im kraći e-mail (ne dokument u dodatku) u kojem sam ih obavestila da Japanac taj i taj dolazi u našu kompaniju radi toga i toga.
U poslednjem pasusu sam im napisala da, ukoliko žele da uzmu izjavu, mogu to da učine nakon sastanka, ali da mi se najave, jer nećemo praviti klasičnu press konferenciju, pa da se dogovorimo..
E, neke moje mile kolege su na svojim portalima objavile i taj pasus, sa sve onim “Drage moje kolege und koleginice…”
To je ono kada predobro rade copy – paste….
Pero
24. 02. 2012. u 5:55 pm
Babysteps, ljudi! Idemo prvo doći do toga da ljudi više ne centriraju tekst razmaknicom, a onda ćemo prijeći na attachmente 🙂
Ivan Vučica
24. 02. 2012. u 5:59 pm
Ej! Ne diraj mi moje bogomdano pravo na ascii art :-)))))
Pero
24. 02. 2012. u 6:01 pm
If it’s intentional, then I’ll let it slide 🙂
Karla
27. 02. 2012. u 1:28 am
Sudeći prema broju komentara i broju Facebook palčeva u zraku reklo bi se da nitko u ovoj državi ne zna napisati PR objavu. Članak je dobar podsjetnik za neobrazovane, jer mislim da svaka školovana osoba za taj posao ove informacije zna…
Branko Bogdanović
18. 10. 2016. u 12:20 pm
Poštovani!
Želim podjeliti Vlastito iskustvo nemoći pred institucijama F BiH i namjernog
izbjegavanja provođenja pravosnažnih sudskoh presuda od strane onih koji
su po Ustavu BiH to dužni provesti.
Za sve detalje stojim na raspolaganju.
Davor
09. 06. 2017. u 3:25 pm
Čast izuzetcima, ali danas portali ne žele ništa objaviti besplatno bez obzira koliko ta objava bila dobra, korisna itd…. Radije se fokusiraju na severinu i slično…
Nebitno
19. 12. 2018. u 6:48 pm
Gadan, gadan pisac teksta. Ruzan stav i lose ponasanje pa i za davnu 2012.
Nebojša Grbačić
21. 12. 2018. u 9:14 am
Nebitno.