Razgovor sa zaposlenicama Nanobita

Da bi bilo više žena u tehnologiji, trebamo i više – ženskih uzora

Sviđa vam se članak?

Preporučite ga prijateljima i kolegama putem društvenih mreža!

Zašto su žene u tehnološkoj industriji uopće tema? Tema konferencija, tema rasprava, tema ovog članka? Nitko ne bi bio sretniji od mene da zaključimo kako je rasprava konačno suvišna, ali dokle god postoji potreba da pretresamo kompleksnu problematiku koja se veže uz ovu temu, bilo da je riječ o eksplicitnoj ili implicitnoj diskriminaciji ili činjenici da se mnoge djevojčice još uvijek usmjerava u neke druge vode, daleko smo daleko od tog trenutka. Jedno od rješenja nalazi se u pronalasku uzora – žena u tehnološkom svijetu u koje se upravo te djevojčice, djevojke i druge žene mogu ugledati. Ima njih diljem naših tehnoloških tvrtki, a nekoliko njih voljnih za razgovor pronašla sam u zagrebačkom Nanobitu.

nanobit

Iris Veronika Ćelić Marta Poštenjak, programerke mobilnih igara i aplikacija, Ana Spasojević, voditeljica odjela ljudskih potencijala, Eva Juretić, suradnica za digitalni marketing, Petra Prgomet, voditeljica tima dizajnera, Vida Starčević, asistentica u produkciji igara, i ja okupile smo se u novom uredu ove tvrtke koja se bavi izradom mobilnih igara, a u koji su se morali preseliti zbog nužnog širenja. Naime, Nanobit je nedavno prešao brojku od 100 zaposlenika, a njih čak 35% čine žene, otkriva mi Ana.

Nisu one samo u marketingu, HR-u ili u drugim netehničkim dijelovima tvrtke, tu su i programerke, tu je i jedna serverašica, a polovicu art odjela čine žene, što je potvrdila i Petra, povezavši to ipak s fakultetom – više žena upisuje “umjetničke” fakultete, stoga je logičan i njihov veći omjer u odjelu koji se bavi dizajnom.

Programerke su poput – jednoroga

No, programerke su priznale da je njihovo zanimanje nerijetko tema razgovora, i to “zanimljivih”. Iris Veronika pojašnjava i potvrđuje moju tezu o potrebnim uzorima u uvodu:

Ljudi kao da nemaju osjećaj da postoje normalne žene – programerke. To je kao nekakav “jednorog” zbog kojeg se ljudi začude i kažu nešto poput: “Ajme, pa ti izgledaš normalno, znaš razgovarati normalno, imaš interese osim računala”.

No, što budemo više o tome razgovarali, s vremenom će djevojkama, ženama, koje se odluče na ovu karijeru, biti lakše, kad su im već utrti putovi.

Tko je tebi utro put, postavila sam pitanje Marti. Nitko, dobila sam odmah odgovor, popraćen smijehom. Jednostavno je – željela je raditi igre i zbog toga je odlučila studirati i završiti Fakultet elektronike i računarstva. Vrlo “pravocrtno”.

Čak sam pokušavala u osnovnoj i srednjoj školi raditi kojekakve igre, labirinte u PowerPointu. Onda sam završila FER. Pa sam tražila posao i provjeravala ima li otvorenih radnih mjesta u Nanobitu. Kad mi je ostao samo diplomski rad, prijavila sam se za posao. Tu sam već devet mjeseci.

Koga su naljutile radionice programiranja za žene?

Ove smo godine vidjeli nekoliko radionica programiranja namijenjenih samo ženama, a sa sugovornicama se razvila zanimljiva rasprava je li to potrebno ili suvišno.

Raspravu je rasplamsalo pitanje o radionicama programiranja namijenjenima samo za žene, koje smo mogli viđati u posljednjih nekoliko mjeseci. Što moje sugovornice misle o njima, zašto žene za njih pokazuju daleko veći interes nego za “obične” radionice programiranja i jesu li uopće potrebne, jasno su mi rekle. Marta je ponovno bila vrlo izravna:

Ne sjećam se kad me nešto tako naljutilo kao informacija o radionicama programiranja za žene. Svima sam po uredu samo o tome pričala po cijeli dan. Zašto je ženama uopće potrebna posebna radionica?

Istina, nisam imala negativnih iskustava na svom putu do karijere u tehnološkoj industriji, ali ovo mi se činilo suvišnim. Ako želimo postići jednakost, nećemo to postići kroz radionicu namijenjenu samo ženama, odnosno kroz nejednakost.

Iris Veronika se, pak, nije složila da su suvišne – ako je interes za takvom vrstom radionica velik, očito su potrebne. No, problem leži u razlozima zbog kojih one postoje i postižu takav interes, a to je da se žene osjećaju ugodnije okružene ženama dok uče programirati. Ana se nadovezala:

Prisutan je duboko ukorijenjeni stav da su programeri muškarci, što se pomalo mijenja kroz godine.

Ne mora nužno biti 50% žena u tvrtki, što smo zaključili kao društvo, nastavila je Marta. Ne treba na silu “gurati” da svugdje bude jednak broj žena kao i muškaraca, a u isto vrijeme ne razmišljati čime bi se žene zapravo htjele baviti.

No, nije stvar ni u jednakosti, nego u ravnopravnosti, zaključilo se jednoglasno.

Implicitna diskriminacija češća je i opasnija

Eksplicitna diskriminacija je očita i lako ju je prepoznati, implicitnu nerijetko ne primjećujemo, a može doći i iz dobrih namjera, kažu moje sugovornice.

Eksplicitna diskriminacija je očita i lako ju je prepoznati, implicitnu nerijetko ne primjećujemo, a može doći i iz dobrih namjera, kažu moje sugovornice.

Time se povukla i rasprava o diskriminaciji, što moje sugovornice smatraju većim problemom od spomenutih radionica. U slučaju diskriminacije, češća je, a možda i opasnija, ona implicitna nego eksplicitna, koja je očita i lako ju je prepoznati, napomenula je Iris Veronika i navela nekoliko primjera. Mogu oni biti bezazleni ili čak napravljeni u kakvoj dobroj namjeri, poput komentara “jako dobro programiraš za ženu” ili “vjerojatno voliš frontend jer si žensko”. Diskriminiraju jednako i žene i muškarci, napomenulo se, a nije to usmjereno samo prema ženama u tehnološkoj industriji, nego i prema, primjerice, starijim osobama. Ana pojašnjava kako to izgleda u Nanobitu:

Kod nas, bez obzira na to što su programerke u manjem broju nego programeri, one se ističu – no, ne zato što su žene, nego po svojim sposobnostima. Ističu se u grupnim aktivnostima, kao što su hackathoni. Istaknule su se i kroz selekcijski postupak i zato su tu kod nas. 

Statistički gledano, na natječaj za programere još uvijek se uglavnom prijavljuju dečki. Konkretno, omjer prijavljenih muških i ženskih kandidata iznosi 9:1, što znači da svaka deseta prijava za ovu poziciju dolazi od osobe ženskog spola. S obzirom na činjenicu da se na natječaj prijave desetci, a katkad i stotine kandidata te da svi kandidati prilikom selekcijskog postupka imaju isti tretman, ona osoba koja u konačnici dobije posao mora biti izvanredna.

O gamerima i gamerima

Kako je riječ o gaming tvrtki, nije se moglo izbjeći pitanje žena u gaming svijetu, gdje su glavne sugovornice bile Vida i Eva. Obje su gamerice od malih nogu, a Eva je uz to ljubav prema marketingu za igre otkrila još za vrijeme fakulteta, nakon predavanja predstavnika Croteama. No, tada je to zanimanje kod nas jedva postojalo, stoga je prvo zanat “ispekla” u digitalnoj agenciji, a potom je prešla u Nanobit.

Vida se, pak, temom gaminga i feminizma bavi dugo – kao autorica na Rebootu i Vox Feminae, gdje možete pronaći i njen zanimljiv intervju na ovu temu s Tenom Žigmundovac još iz doba dok je pisala kolumnu Lipstick gejmanje. Prvo pitanje za njih dvije možda je semantički besmisleno onima van svijeta igara, ali glasi: jesu li igrači Nanobitovih igara zaista gameri? Eva veli:

Nanobit radi takozvane casual igre. Naša ciljana skupina, odnosno igrači, većinom su žene. Chef Town jedini ima značajniji postotak muškaraca.

Vida je jednostavno objasnila – to jesu igre, samo su casual. Pristupačne su, može ih igrati svatko s pametnim telefonom, stoga je ulazna barijera niža, zbog čega će takozvani “pravi gameri” možda gledati na njih posprdno.

No, i samo tržište “pravih igara” se, u odnosu prema ženama, promijenilo – gamergate je pojava koja je itekako negativna, nastavlja Vida, ali je prouzročila i određene pozitivne stvari, poput porasta kritike, pokreta poput Feminist Frequency, veće pažnje koga se zapošljava u AAA gaming tvrtkama i za koga se igre kreiraju – tako smo uz glavne junake igara, koji su većinom bili neobrijani muškarci spremni na osvetu, dobili njihove nasljednice, kao što je Emily Kaldwin u drugoj inačici igre Dishonored.

100. zaposlenik Nanobita bila je zaposlenica, a ova tvrtka ima oko 35% žena, iako im je cilj uvijek zaposliti najboljeg kandidata, a ne ženu ili muškarca.

100. zaposlenik Nanobita bila je zaposlenica, a ova tvrtka ima oko 35% žena, iako im je cilj uvijek zaposliti najboljeg kandidata, a ne ženu ili muškarca.

Pri kreiranju igara važno je razmišljati tko je publika, tko je korisnik, čime se vode i u Nanobitu, zaključilo se.

Ponovno, zašto je ovo tema članka?

Vratili smo se na kraju i na pitanje zapošljavanja i rada žena u industriji. Kako Ana kaže, s HR strane je kod njih situacija jednostavna – traži se najbolji kandidat, ne zapošljava se i ne odbija se netko temeljem spola. I, opet, postotak zaposlenih žena je visok, što ona smatra pozitivnom pojavom – žene se i dalje uče boriti za sebe u još uvijek, barem prema percepciji mnogih, “muškom” tehnološkom svijetu, ali postaju sve bolje u tome.

Eksponiranost tehnologiji i video igrama neće automatski potaknuti veći broj djevojčica i djevojaka da razmisle u karijeri u tehnološkom sektoru. No, uzori hoće. Uzori koji pokazuju kako to doista izgleda raditi u IT-u, u ovom slučaju u gaming industriji. Uzori koji pokazuju je to vrlo kreativno, zanimljivo i ne toliko mistično područje, kako se možda čini nekome izdaleka. I, da, to moraju biti, u ovom slučaju, ženski uzori. Ako i jedna djevojčica nakon ovakvih članak poželi biti Iris Veronika, Marta, Ana, Eva, Petra ili Vida, vrijedilo je.

Lako je svaliti sve na biološke razlike ili prirodne sklonosti prema jednoj ili drugoj grani, ali ako se uzmu razlozi zbog kojih do takvih razlika i dolazi, možemo razmišljati i što napraviti drugačije. Kad djevojke i žene u tehnološkoj industriji prestanu biti “jednorozi”, prestanu biti nešto neobično, prestat će i nestati potreba i za raspravama i za ovakvim člancima i za događanjima kao što je Ladies of New Business. Do tada, radimo na tome.