Dokaz? Putovanje u 24 sata

Kako su putovanja, zahvaljujući tehnologiji, postala raj za introverte (poput mene)

Sviđa vam se članak?

Preporučite ga prijateljima i kolegama putem društvenih mreža!

“Dobar dan, zovem zbog…” Ako niste barem malo introvertirani, onda ne možete shvatiti koliki horor izazivaju ove riječi koje moram izgovoriti kad zovem kakvu ustanovu ili nepoznatu osobu ne bih li se o nečemu raspitala, nešto rezervirala ili kupila. A onda je došla tehnologija i uvelike mi olakšala i rad i zabavu, a posebice putovanja. A onda sam napravila i eksperiment u vidu 24-satnog putovanja Münchena i nazad da vidim doista koliko su mi stvari danas, na svu sreću, lakše.

booking-munchen

U redu, mrvu pretjerujem u uvodnim rečenicama, ali doista sam tip osobe koja će radije sve rješavati putem interneta ili poslati nekog supatnika da nešto kupi/pita/obavi to nužno čavrljanje. Nisam nepristojna, nisam lijena, nego mi neobavezni razgovori te prvi kontakti sa strancima uzrokuju nelagodu, bilo uživo, bilo preko telefona. S vremenom sam tome doskočila, uz razne pripreme (primjerice, radim bilješke prije razgovora, uključujući i onu da se ne zaboravim predstaviti), ali i dalje u tim situacijama, blago rečeno, nisam sretna.

Da budemo iskreni, ne bunim se više toliko zbog te svoje osobine – prije nekoliko godina pisala sam o tome kako mi je introvertiranost pomogla u razvoju karijere u online komunikaciji (i zašto mislim da introverti doista i jesu bolji komunikatori na internetu), ali ipak zna ići na živce – posebice ako želim nešto organizirati, poput putovanja, gdje je nekoć bila nužna komunikacija s raznim osobama uživo ili telefonski da bi se nešto istražilo, provjerilo, rezerviralo, kupilo, što je doista nužno pri organizaciji putovanja.

A onda je došao internet. Prvo u vidu raspitivanja o željenoj destinaciji na raznim društvenim mjestima prije društvenih mreža (forumi, news grupe, blogovi…), a potom i na društvenim mrežama, kako je i započela ova moja 24-satna avantura.

Prvi korak – planiranje

Naime, kad su mi se javili iz agencije koja zastupa Booking, koji je i inicirao ovaj “eksperiment”, sve je krenulo komunikacijom preko društvenih mreža, točnije Facebooka. “E, Mia, ideš na putovanje od 24 sata (uključujući put tamo i nazad), čisto da bi dokazala nešto?” “Naravno da da!” No, prvo je trebalo odabrati odredište. A za takve upite najradije se obraćam Twitteru, i to s razlogom!

Naime, samo nekoliko minuta od ovog tvita,

dobila sam mnoštvo, ali doista mnoštvo konkretnih prijedloga, a i jedan vrlo koristan link (hvala Franu, a svi koji često letite – zabilježite ga!):

Nakon nešto odlučivanja, iz raznih logističkih razloga za odredište odabran je München. Let ne traje dugo, grad je doista zanimljiv (iako sam ostala šokirana činjenicom da su lederhosen und dirndl zapravo svakodnevna odjeća Bavaraca, i to svih dobi), a ako se zagubimo, na svakom uglu ćemo naći nekoga tko zna hrvatski (igrom slučaja upala sam znatiželjno u neku veliku crkvu usred grada, a kad tamo – misa na hrvatskom). No, o tome drugom prilikom.

Oukej.

Oukej.

Drugi korak – rezervacija

U redu, lokaciju imamo, idemo odabrati smještaj i kupiti avionske karte. Klik, klik, klik putem Bookinga i stiže mail s naslovom “Rezervacija u objektu Sofitel Munich Bayerpost potvrđena”. Odličan hotel, usput, na fantastičnoj lokaciji – odmah pored glavnog kolodvora, na koji smo došli vlakom od aerodroma. No, i o tome kasnije.

Mala digresija – Booking je odličan i za one situacije kad vam hitno treba smještaj, odnosno baš te večeri. Ako se pitate u kojim situacijama je to potrebno, navest ću samo nedavni primjer – na godišnjem odmoru odlučili smo obilaziti Firencu, ali smjestiti se 30-ak kilometara dalje, u brdima, pored pitoresknog sela Vicchio. Od Firence do Vicchija vozi vlak, ali nam je jedne večeri posljednji pobjegao (kad kažem pobjegao, mislim na to da su Talijani dosta ležerni oko vremena i lokacije, odnosno perona s kojeg vlak kreće, stoga smo ga čekali na krivom, ali prema rasporedu pravom peronu). Drugog prijevoza nije bilo do 5 ujutro, taksi je bio urnebesno skup, Uber je izgnan iz Italije, stoga smo pronašli povoljan, ali pristojan hotel za tu večer, a zahvaljujući last minute bookingu, cijena noćenja bila je 40% jeftinija nego inače. Ocjene i komentari gostiju u slučaju rezervacije smještaja na ovaj način ključni su.

Službene fotke smještaja bile su 'vau', ali od toga su važniji komentari i ocjene gostiju.Sofitel Munich Bayerpost

Službene fotke smještaja u Münchenu bile su ‘vau’, ali od toga su važniji komentari i ocjene gostiju.

No, vratimo se iz Italije u Hrvatsku iz koje se planira put u Njemačku… Nekoliko klikova kasnije – i karte su vžepu, odnosno na mailu (a nakon check-ina, i u Walletu na pametnom telefonu).

Treći – detaljnije pripreme

Gdje jesti? Što obići? Na što paziti? Koliko pivo košta u toj Bavarskoj?!

Kako idemo u prijestolnicu piva, ovo posljednje iznimno nam je bilo bitno. Kod pronalaska odgovora na gore spomenuta pitanja, prema iskustvu najbolje se držati provjerenih izvora. Idemo od zadnjega – za usporedbu cijena pouzdanim se pokazao Numbeo. Da, domaće pivo u restoranu je barem 73% skuplje nego u Zagrebu, s tugom sam doznala.

Za planiranje lokacija koje je potrebno posjetiti odličan je Tripadvisor, kojega treba kombinirati s Foursquareom, a ponekad i s Yelpom (servisi nekad daju oprečne informacije).

Za pokrivanje osnova, posebice na popularnim inozemnim lokacijama, odličan je Google Trips koji će automatski s vašeg Gmaila “povući” sve rezervacije (smještaj, let…) i uvrstiti ih u planiranje putovanja. Nudi rute i prijedloge lokacija koje je nužno posjetiti, kao i osnovne informacije i komentare o njima, ali i prikaz na karti te mogućnost preuzimanja svih tih podataka na mobitel, što je doista zgodno kad ste u roamingu.

Inače, i Tripadvisor nudi preuzimanje informacija o određenim lokacijama na telefon, kako se ne bi nepotrebno trošio internet u inozemstvu. Google Maps također, za označen dio karte (četverokut), samo što preuzete informacije imaju rok trajanja od 30 dana, dok Here Maps omogućuju trajno preuzimanje karata država ili regija. I predstavljaju dosta preciznu navigaciju.

Inače, Google Maps na određenim destinacijama daje odličan uvid u javni prijevoz, s vremenima kretanja, najbržim rutama, pa čak i kašnjenjima vozila, ali treba provjeriti preciznost prije puta. Recimo, u Londonu mi je sustav radio bez greške, u Firenci… I ne baš.

Dan-dva prije puta

Ako putujemo autom, uz standardne karte (Google, ali i spomenuti Here, odličan relikt Nokije), za planiranje je odličan ViaMichelin. Možda najvažnija stvar – nudi informacije o cijenama cestarina i goriva, što je nekad lako “ispustiti” iz planiranja troškova (pogotovo ako smetnemo s uma da je gorivo u zemljama u koje idemo i kroz koje prolazimo skuplje ili jeftinije nego kod nas).

Karte su u ovom trenutku preuzete ili ažurirane, prave se zadnji planovi kroz to-do liste, radi se check-in putem interneta za let, skidaju se aplikacije koje vjerojatno neće biti potrebne, ali nek’ se nađu tu za svaki slučaj (primjerice, Googleov prevoditelj s dodatnim preuzimanjem jezika zemlje u koju se ide, uz zgodnu opciju prevođenja uz pomoć kamere pametnog telefona)… Naravno, tu je i bjesomučno guglanje raznih informacija u zadnji tren.

U u tom zadnjem trenu nije zgorega preuzeti i lokalno relevantne aplikacije, poput onih za gradski prijevoz ili muzeja koje planirate posjetiti, ali, prema mom iskustvu, toga se sjetim tek kod četvrtog koraka, a to je…

Četvrti korak – na licu mjesta

Taj grad...

Taj grad…

No, prije toga, putovanje! Kako smo u München išli samo na jedan dan, nije bilo potrebe za dodatnom prtljagom. Web check-in napravljen je prije puta, karta je na mobitelu, odnosno QR kod – samo ga je potrebno skenirati na ulasku u prostor za ukrcavanje… Gdje idu i prvi ljudski kontakti, na sigurnosnom pregledu (posebice je detaljan bio pregled mog, iz nekog razloga sumnjivog, desnog bedra), a potom i na pregledu identifikacijskih dokumenata (zašto je i dalje to nužno za unutareuropske letove, nije mi jasno). U Münchenu sam čak i na ovom koraku preskočila ljudski kontakt – zahvaljujući biometrijskoj putovnici, u zemlju sam službeno ušla zahvaljujući samoposlužnom skeniranju dokumenta. I lica.

Prva stvar koja nas je malo usporila bio je pronalazak prijevoza od aerodroma do smještaja. Kako je u Münchenu aerodrom poprilično udaljen od samog grada (pedesetak kilometara!), znali smo unaprijed da je najbolja opcija Stadtbahn, ali nije mi palo na pamet da preuzmem aplikaciju s voznim redom i drugim korisnim informacijama ili da kupujem karte online. Malo “zujanja” po aerodromu i ispod njega, a potom i pronalaska automata za kupovinu karata (A-ha! Opet nema kontakta s ljudima!), sjeli smo u vlak i krenuli dalje.

Dolazak na kolodvor, putem karata orijentiranje u kojem se smjeru nalazi hotel, sitno čavrljanje s recepcionerkom (mrmlj), smjestili smo se. A kamo sad? Avantura!

U idućih dvadesetak sati bilo je teže “izbjeći” ljude – prvi je bio policajac koji nas je zamolio da ne pijemo pivo na području kolodvora (žedni bili od puta), a drugi su bili svi veseli Bavarci koji su u to subotnju večer izmilili na ulice (s bocama u rukama i lederhosenima ili dirndlima na tijelu).

Također, konverzacija s konobarima odjevenima u tradicionalne nošnje bila je neizbježna – iako na svim silnim startup natjecanjima sve ove godine najčešće viđam aplikacije za naručivanje te plaćanje hrane/pića u restoranima, u Njemačkoj to ne bi prošlo jer tamo, posebice u Bavarskoj, preferiraju ljudski kontakt i plaćanje gotovinom.

Peti korak – povratak i uspomene

Večer je brzo prošla, potom i noć, a zatim i divni hotelski doručak (jedino u hotelima jedem povrće ujutro!), potom i checkout. Konverzacija s recepcionerom ovaj je put bila još kraća, posebice jer smo sve platili unaprijed putem interneta (i nismo rasturili mini-bar), a nakon šetnje po gradu i posjete nekolicini ugostiteljskih objekata (hej, bila je nedjelja – crkvu smo posjetili, muzeji ne rade!), bilo je vrijeme da se vratimo natrag. Put smo već znali, karte smo za vlak kupili, check-in za avion obavili ponovno putem interneta… Slijedio je samo razgovor sa stjuardesom o tome što ćemo popiti u avionu (sok od rajčice, a što drugo), čitanje kojeg odavno spremljenog članka u Pocketu… I već smo bili kod kuće.

Srećom, tu su svi postovi na Instagramu, Facebooku i drugim društvenim mjestima, ali i na samim telefonima, da nas podsjećaju na ovo zanimljivo iskustvo.

Kratka, ali slatka avantura!

Tehnologija ne razdvaja ljude, nego uklanja one glupe, automatizirane radnje i konverzacije, zbog kojih ionako nitko nije bio sretan (ja najmanje).

Tehnologija ne razdvaja ljude, nego uklanja one glupe, automatizirane radnje i konverzacije, zbog kojih ionako nitko nije bio sretan (ja najmanje).

Ako vam se ovakav način putovanja možda čini hladnim i osamljenim, vjerujte da nije. Prvo, bilo je tu ipak mnogo interakcije sa strancima, ali lišene one usiljenosti koje iziskuju nametnuti razgovori, a drugo, mnogi od spomenutih servisa zapravo ovise o ljudskom elementu, posebice informacijama, ocjenama i komentarima živućih osoba s drugih strana ekrana.

Nije ništa drugačije ni nakon povratka s ovog 24-satnog intermezza – odmah sam za neka međugradska putovanja upalila BlaBlaCar, a već planiram i neko novo inozemno…

Misija putovanja uz oslanjanje na tehnologiju, a ne na ljude? Uspješna, ali ne i iznenađujuća – uostalom, ako putujete, vjerojatno se i sami ponašate slično te koristite spomenute servise. Ili?

P. S.

Da je ponekad doista dobro upustiti se u neobavezni razgovor sa strancima, pokazuje i susret koji smo imali s dvojicom Portugalaca na minhenskoj tržnici, gdje smo podijelili klupu i ugodan razgovor uz šniclu i pivo. Zahvaljujući još nečemu što dijelimo, a to je ljubav prema moru, dobrom vinu i hrani, preporučili su nam da dođemo u Algarve. Imate li dodatne preporuke, o, internetski ljudi s kojima ne trebam prvo pristojno uljudno i usiljeno čavrljati da biste mi dali relevantnu informaciju? ;)