Digitalni heroj ili lijenčina: Jeste li (svojevoljno) radili za Praznik rada?

Sviđa vam se članak?

Preporučite ga prijateljima i kolegama putem društvenih mreža!

Dobra vijest: Digitalna tehnologija omogućila nam je da radimo što volimo budemo dostupni – i radimo – kad i gdje god želimo pa i za “neradnički” Praznik rada. Loša vijest: Digitalna tehnologija nas je učinila dostupnima i u mogućnosti da radimo bilo kad i bilo gdje pa i za 1. svibnja. Možemo, ali trebamo li raditi “digitalno” i praznikom i vikendom?

Praznik rada

Prvi svibnja, odnosno Međunarodni praznik rada, učinio mi se kao savršena prilika za pokretanje bitne teme: Digitalnom (ne)radu na (ne)radne dane.

No, prije toga trebamo se sjetiti zašto uopće ovaj događaj obilježavamo od 1890. jer su mnogi, čini se, negdje usput to zaboravili. Tada su se uslijed nemilosrdnog iskorištavanja radnika u industriji, održali veliki radnički prosvjedi u Chicagu. Svakodnevnih i do 18 sati rada, male nadnice i iskorištavanje dječjeg rada natjerali su 40 tisuća radnika da zatraže pravdu: 8 sati rada, 8 sati odmora i 8 sati kulturnog obrazovanja.

Reakcija tadašnjih američkih vlasti bila je policijska hajka koja je u sukobima ubila osam, a ozlijedila pedeset radnika. Petero vođa štrajka osuđeno je na smrt, a trojica na dugogodišnju robiju. Proći će još nekoliko desetljeća da radnici dobiju prava koja će, stoljeće kasnije, dovesti do današnjeg svijeta u kojima ne moramo raditi 18 sati u tvornici, ali ipak biramo raditi skoro cijeli dan – za računalom.

Kad nam za rad nisu potrebni strojevi, već laptopi

62 posto Amerikanaca koristi internet i digitalne tehnologije u svom poslu. Bilo da se bavimo dizajnom, financijskim planiranjem ili pisanjem članaka na digitalnim medijima poput Netokracije – “zalijepljeni” smo za ekrane.

No, ti su ekrani mobilniji nego prije.

Pogledate li bilo koju reklamu bilo kojeg brenda računala, među ključnim mogućnostima isticat će se mobilnost te baterija. Neke namjene i poslovi i dalje traže prave radne, desktop “mašine”, ali za dobar dio današnjih digitalnih poslova dovoljna nam je jedna ili dvije aplikacije te prijenosno računalo.

Ured više nije uvjet za rad u digitalnoj ekonomiji.

Možemo biti digitalni nomadi, želimo li…

Iako nam je mobilnost naše tehnologije omogućila nam da je da posao obavljamo gdje god želimo, većina nas i dalje radi iz ureda, prvenstveno zbog toga što dinamika ili jednostavno poslovna kultura organizacije u kojoj radimo to nalažu.

Želja da “radimo od doma” za mnoge je, iako moguća, tek san, svojevrsni sveti gral rada u digitalnoj ekonomiji. Neki, poput freelance marketinškog stratega Tomislava Pancirova, već su taj gral našli:

Prvi razlog je sloboda u svakom smislu te riječi, bilo da pričamo o odabiru projekata, radnog vremena ili načina rada. Sa slobodom, naravno, dolazi i mogućnost za veći balans privatnog i poslovnog. Na tom balansu treba raditi, jer se lako ukopati u puno projekata istovremeno. Bolji balans utječe na veće zadovoljstvo te dugoročno produktivnost.

Većina tehnoloških tvrtki se u potrazi za najboljim tehničkim kadrovima prilagođava njihovim željama, među kojima je jedna od najčešćih: Želja za radom od kuće.

Više od polovice radnika u Australiji se smatra "digitalnim radnicima", a rade iz ureda - i od doma!

Više od polovice radnika u Australiji se smatra “digitalnim radnicima”, a rade iz ureda – i od doma!

Kroz rubriku Digitalni Nomadi već neko vrijeme tvrdimo da nomadski rad nije samo pitanje dalekih, egzotičnih putovanja, već praktičnog rada s lokacija koje nam odgovaraju. Kako zaključuje naša Jasmina u svom uvodnom članku spomenute rubrike: Posao je postao mobilan!

Nitko nam neće naš (digitalizirani) rad pokvarit’

Države su, vidjevši da se radi izvan radnog vremena, pokušale zaštiti svoje građane od ipak previše digitalnog rada u digitalnom dobu. Francuska je, primjerice, uvela zakon kojim se zaposlenicima osigurava “pravo na disconnect” tj. pravo da ignoriraju svoje poslovne, digitalne uređaje i sve upite koji dolaze na njih izvan ureda. Očevi i majke bi pak jednostavno da barem vikendom ne gledamo u te ekrane…

Ali kao i uvijek, ni država, ni društvo – ne razumiju:

  • Radimo neradnim danom, jer volimo što radimo;
  • O tome pišemo na društvenim mrežama kako bismo sami sebi opravdali da smo “super” što se trudimo više od drugih;
  • Istovremeno pokazujemo svom timu da se trudimo, čime ih inspiriramo, ali donekle im namećemo ritam koji možda ne mogu pratiti.

Hm, bravo mi?

Rad vikendom i praznikom nije, i ne mora biti za svakoga

Drago mi je što nam je tehnologija omogućila da radimo ne samo iz ureda, već i od doma ili nekog pustog otoka s jedva prihvatljivom 3G vezom, za vikend ili praznik. Nitko nas ne može niti treba zaustaviti, ali… tko smo mi?

U većini slučajeva, najentuzijastičnije objave digitalnog rada vikendom dolaze mahom od poduzetnika ili slobodnjaka, onih čiji rad na neradne dane izravno utječe na sudbinu njihovih tvrtki ili projekata. Naravno da ćete se hvaliti da radite vikendom na nečemu za što smatrate da je vrijedno raditi subotom i nedjeljom. Potrudite li se, možda ćete prije doći do korisnika, kupaca ili jednostavno završiti projekt koji ne možete dočekati da predstavite svijetu!

Nemojte me krivo shvatiti: Nakon dva bubrežna kamenca, koja su me “posjetila” u najstresnijem trenutku poslovnog života, svjesniji sam od bilo koga da razvoj startupa ili bilo kojeg drugog oblika poslovanja traži trud i upornost za koju mnogi nisu spremni, ali ne moraju niti trebaju svi “umirati” za tvrtku u kojoj rade. Primjerice:

  • Neki unutar svojih 8 ili koliko god sati dobro organiziranog rada naprave više od onih koji se hvale da rade od jutra do sutra, a zapravo samo dangube.
  • Neki rade u tvrtkama koje ih zaista “iscijede” i koea bi, da ne postoje ograničenja poput radnog vremena, koristile zaposlenike gotovo kao robove u doba prije svih događaja koji su prethodili uspostavljanju Praznika rada.
  • Neki jednostavno žele odmoriti vikendom i praznikom, da ne pregore. Osobno sam si subotom u Google Calendar uveo cjelodnevni događaj “Ne radi, budalo!” upravo iz tog razloga, jer mi treći kamenac zaista ne treba.

Namećemo li digitalizirani ritam koji ne možemo pratiti?

Prečesto sam vidio entuzijastične digitalce koji nakon niza objava o tome kako rade od jutra do sutra, vikendom i praznikom, jednostavno – pregore. Još gore, zbog toga što su uspješni u industriji mnogi se mladi juniori u njih ugledaju, razmišljajući da je očito jedini način za uspjeti raditi… od jutra do sutra, praznikom i vikendom. Za Praznik rada, Božić, Novu godinu?

Živimo u dobu u kojemu, posebice u digitalnoj industriji, ne moramo više “crnčiti” da bismo uspjeli. Dapače, upravo je ravnoteža između rada i života najproduktivnija. Istraživanje CEB-a je pokazalo da ćemo, vjerujemo li da imamo dobro uravnotežen poslovni i privatni život (čitaj: odmaramo se i živimo), raditi 20% upornije!

Na žalost, mnogi ne mogu birati i moraju “crnčiti” – da bi preživjeli.

To ne znači da se ne trebamo truditi pa i često raditi izvan radnog vremena, ali ne moramo niti glorificirati rad izvan radnog vremena kao svrhu samu sebi. U digitalnoj ekonomiji, zahvaljujući potencijalu industrije te tehnologije, radimo kad želimo, što želimo i budimo sretni – što možemo birati. Sretan vam, sa zakašnjenjem – Praznik rada.

P. S. Ovaj je članak pisan u 23:41, izvan Netokracijinog uredovnog radnog vremena, kad me “puknula” inspiracija i prsti su lagano krenuli pisati, dok pijuckam gin tonic i proklinjem spell checker.