Negroponte je sam pričao kako je cijela ideja krenula od toga što su skužili kako MIT svake godine ima tonu suvišnih računala starih svega godinu dana — naime, oni redovno dobivaju najnovije modele od proizvođača, potpuno besplatno, ali ih moraju koristiti i ostaviti stare. I onda su te suvišne podijelili siromašnoj djeci i shvatili kako oni vrlo brzo kuže tehnologiju i sami se educiraju.

I tu sad nastaje problem. Po mom mišljenju oni su se trebali fokusirati na platformu — operativni sustav i aplikacije — a razvoj hardvera prepustiti onima koji to najbolje rade, a to su veliki proizvođači. Činjenica je da svi mi imamo doma poneko staro računalo koje je sve manje i manje upotrebljivo za naše potrebe, ali je sasvim dovoljno za nezahtjevne aplikacije; možemo samo zamišljati kako onda to izgleda u “prvom svijetu”. Po meni sve što je potrebno jest dostaviti infrastrukturu i tehnologiju mladima u “trećem svijetu”, a oni će se dalje vrlo brzo snaći.

Međutim, izgleda da je Negroponte malo zaglajzao u očaranost vlastitom veličinom, i kao da mu je cilj dominirati medijima i javnim mnijenjem više nego zaista proširiti informatiziranost među djecom siromašnih zemalja. Možda smo i Ivan i ja u krivu — bilo bi lijepo — ali nekako nisam optimističan.