Podatcima do savršenog sadržaja

Kako Netflix koristi ‘big data’ da bismo ja, vi i milijuni drugih obožavali Stranger Things

Sviđa vam se članak?

Preporučite ga prijateljima i kolegama putem društvenih mreža!

Stranger Things lako bi mogao biti jedan od najuspješnijih projekata koje je Netflix do sada osmislio, a ako ste seriju pogledali, kao i milijuni drugih diljem svijeta, samo ste tom uspjehu doprinijeli. No, daleko od toga da je ovaj uspjeh slučajan – samo potvrđuje ono što smo do sada znali. Netflix je ‘big data’ tvrtka koja jako dobro koristi podatke ne bi li kreirala sadržaj u kojemu ćemo itekako uživati.

strangerthings_1naslovna

Ah, da, Stranger Things. Serija koja je vjerojatno obilježila ljeto 2016., jedan od dosadašnjih Netflixovih najvećih hitova. Serija koju je samo u prvih 16 dana od objave pogledalo 8,2 milijuna osoba. Serija koja je naišla na odlične ocjene kod publike i koja je natjerala sve društvene online kanale da bruje o njoj posljednjih mjesec dana. Serija čija se radnja čini toliko poznatom i izaziva toliku dozu nostalgije da je lako mogla biti snimljena početkom osamdesetih, u vrijeme u koje se radnja u seriji i događa.

No, moram priznati, koliko god da sam uživala u seriji, nisam se mogla u potpunosti upustiti u njenu radnju jer mi se sve činilo pretjerano… Fabriciranim. Pretjerano očite reference na popularne filmove i serije osamdesetih, ali i drugih razdoblja – od ET-a do Ita, kako je to ukratko opisao Vox, broj referenci je ipak itekako dug i opširan. No, to su sve oni filmovi i serije koje smo voljeli kao klinci i vjerojatno ih se još i danas sjećamo s nostalgijom. A Netflix to jako dobro zna.

A kako to Netflix zna?

Netflix nije samo servis za streamanje sadržaja. Nije ni samo produkcijska kuća novog doba. To je tvrtka pogonjena podatcima. Ako želite nekome objasniti koja je korist od Big Data, samo ih uputite na to kako su odabrani Stranger Things, ali House of Cards te mnoge druge Netflixove uspješnice.

Kissmetrics je upravo u vrijeme kada se pokazalo da će House of Cards biti itekako uspješan, detaljno objasnio kako Netflix koristi podatke, ali i njihovu analizu, ne bi pružio svojim gledateljima upravo onakav sadržaj koji će voljeti. Obožavati. Kao i samu uslugu koja je sadržaj pružila.

Jer, ne ulaže se 100 milijuna dolara, koliki je bio budžet za House of Cards, u nešto nesigurno.

Što sve Netflix prati?

Evo samo nekolicine stvari:

  • Kada ste premotavali sadržaj unaprijed ili unatrag
  • U koje doba dana gledate sadržaj
  • Na koje dane najčešće gledate serije i filmove
  • Koju vrstu sadržaja gledate i gdje
  • Koje uređaje koristite (da, čak i kad se prebacite s TV-a na mobitel ne biste li nastavili gledati seriju u krevetu)
  • Kada ste pauzirali sadržaj (i više mu se nikad niste vratili)
  • Ocjene koje mu dajete
  • Što pretražujete, listate, scrollate
  • Kako reagirate na određene boje, scenarije, ton…
  • Gdje u seriji počinje odjavna špica (ne bi li odmah krenula iduća epizoda, da se ne biste predomislili)…

Izgradnja Kuće od karata

underwood

Što je Netflix znao o nama, o svojim korisnicima, prije no što se upustio u kreiranje američke verzije serije House of Cards? Pa da je dobar dio korisnika pogledao film o Marku Zuckerbergu i nastanku Facebooka, Društvena mreža, od početka do kraja. Podsjetimo, film je režirao David Fincher, stoga nije slučajno da je upravo on producent serije House of Cards, gdje je i režirao prvih nekoliko epizoda.

Britanska verzija serije, po čijem je uzoru napravljena američka, bila je dobro prihvaćena kod publike, a osobe koje su seriju rado gledale također su voljele i filmove u koje je režirao David Fincher i filmove u kojima je glumio Kevin Spacey. I tako smo dobili lik legendarnog predsjednika Underwooda.

I to je samo djelić podataka koji je bio dostupan prije no što se dobilo zeleno svjetlo za snimanje serije. Podatci su se dobro koristili i u promotivnom dijelu pa su se tako kreirali skoro pa personalizirani traileri. Naime, zahvaljujući ciljanim skupinama, kreirali su se različiti traileri koji su im se prikazivali – svatko reagira na nešto drugo, a kombinacija je u konačnici bila uspješna.

Sličan proces se događao sa serijama kao što su Arrested Development, gdje je Netflix “oživio” pomalo zaboravljenu seriju napravivši potpuno novu, četvrtu sezonu, i to sedam godina nakon što je Fox otkazao daljnje snimanje serije (tko bi rekao da bi to mogao biti hit?), Orange is the New Black… A sada i u Stranger Things.

Više od (pet) zvjezdica

Značajan dio priče čini i algoritam koji predlaže sadržaj koji bi vam se svidio. Sve počinje prvom prijavom korisnika – ako koristite Netflix, vjerojatno se sjećate da ste na početku označili koji vam se žanrovi sviđaju i što ste do sada gledali. Tako je već prvi prikaz “naslovnice” Netflixa bio donekle personaliziran prema vašem ukusu.

S vremenom, kako konzumirate sadržaj, tako su i prijedlozi sve precizniji, a ako ste mislili da zvjezdice pored sadržaja označavaju samo ocjene drugih korisnika, kako je to praksa na standardnim servisima za recenziranje sadržaja, varate se.

Preporuka sadržaja uzima u obzir mnoge faktore, koji su ranije već spomenuti, a ocjene gledatelja samo su jedan mali dio – popularnost sadržaja, ovisno i o tome kako se ta popularnost mijenja tijekom vremena, koliko je sadržaj gledan, na kojem uređaju, u koje doba dana… Prati se i kako se korisnik ponaša kad naiđe na preporuku – scroll, prelazak mišem, klik, koliko je vremena proveo gledajući preporuku itd. Nadalje, prati se što su gledali prijatelji korisnika, što se pretražuje, a dodaju se i vanjski faktori, kao što su ocjene kritičara i publike.

Dakako, tu su i osnovnije informacije, poput povezanosti glumaca, redatelja i vrste sadržaja, ali i lokacija, jezik i drugi demografski podatci. Statistike kažu da je oko 80% aktivnosti korisnika bazirano na prijedlozima koje im Netflix daje, stoga su očito pronašli dobru formulu. Naravno, cilj je uvijek imati i najučinkovitiji sadržaj. Maksimalnu sreća po potrošenom dolaru – a zato Netflixu i trebaju ogromne količine podataka kao i njihova dobra analiza te interpretacija. A kako dobro interpretirati podatke? Vizualizacija pomaže.

Za nostalgične milenijalce, a i one starije (oprez – slijedi nešto ‘spojlera’)

A sad se vratimo na Stranger Things i uzmimo u obzir djelić podataka koje mi imamo dostupne o Netflixu (i on o nama) da vidimo zašto je odabrao ulaganje baš u takvu seriju, čak nakon što je ideju o njoj odbili dvadesetak drugih mreža prije no što je naišla na odobravanje. Odgovori se sami nameću, a jedan od najočitijih je nostalgija. Razlog zbog kojeg svako toliko postanu viralni sadržaji tipa “kako je to nekad bilo”. Razlog zašto ćemo naganjati Pokémone, razlog zbog kojeg ćemo s oduševljenjem gledati toliko puta prožvakanu priču o avanturi skupine djece na BMX-ovima smještenu u malom, zabitom američkom gradu u kojem se čudne stvari počinju događati. Ljudi nestaju, ubojstva se događaju – a baš ona uplašena i neiskusna djeca postaju heroji.

Halo, Stephen King? U seriji je čak korišten i font koji nalikuje onome koji se većinom koristio na njegovim knjigama, a i čudovište je (spojler!) ubijeno, a kako drugačije, nego praćkom – podsjeća li vas to na najstrašniji film na svijetu (u redu, najstrašniji film kad imaš osam godina), It ili Stvor?

Priča ide dalje – imamo elemente Stevena Spielberga, Johna Carpentera, imamo Dungeons & Dragons, komunikaciju walkie-talkieima, imamo Winonu Ryder koju smo već pomalo otpisali, a koja nas također podsjeća na, možda ne na osamdesete, ali zasigurno na neka jednostavnija vremena. Podsjeća nas to i na avanture Gooniesa pa na strašne scene iz Strave iz Ulice brijestova, možda ponekad i na komične, ali uzbudljive scene iz Gremlina, zavjere iz Dosjea X…

Možda bismo upravo neki od tih sadržaja i pogledali u ove lijene ljetne mjesece, ali ne moramo – Netflix je tu potrebu zadovoljio nudeći nam nešto novo, a opet poznato.

I to nije slučajno – 79% Netflixove publike čine milenijalci koji su odrasli uz takav sadržaj, a istraživanja iz prošle godine pokazuju da je čak 58% američkih korisnika interneta između 25 i 34 godine i 48% korisnika između 35 i 44 godine koristilo Netflix bar jednom u zadnjih mjesec dana. I Netflix zna što takva ciljana skupina voli i želi gledati, stoga je napravio gotovo pa savršen sadržaj za njih, za nas.

Korisnici vole Netflixov originalni sadržaj, stoga nije ni čudno što se u njega planira sve više ulagati. A zahvaljujući podatcima, dobro se može predvidjeti što će se gledateljima svidjeti. (Izvor:

Korisnici vole Netflixov originalni sadržaj, stoga nije ni čudno što se u njega planira sve više ulagati. A zahvaljujući podatcima, dobro se može predvidjeti što će se gledateljima svidjeti. (Izvor: Expended Ramblings)

Jer, kako je to dobro sažeo Vox, ne želimo gledati originalne priče. Želimo čuti priče koje smo već čuli, možda ispričane na ponešto drugačiji način. A s obzirom na to da na originalni sadržaj planira potrošiti oko pet milijardi dolara u ovoj godini, nije ni čudo što Netflix igra na sigurno.

Kamo sve to vodi?

Što više konzumirate sadržaj, to ćete dati više informacija Netflixu – a to će on vama servirati više sadržaja koji će vam se svidjeti. S jedne strane, čini se kako i korisnici i Netflix dobivaju ono što žele, a s druge se postavlja ponovno ono pitanje kod svake personalizacije sadržaja, bilo da je riječ o personaliziranim rezultatima pretrage na Googleu ili personaliziranom news feedu na Facebooku – dovodi li to samo do našeg zaglupljivanja, zatvaranju prema novim idejama i sadržaju, za koji nismo ni znali da bi nam se mogao svidjeti ili informirati nas? Tema je to za druge prilike, ali ako se želite baš sada dublje upustiti u nju, preporučujem čitanje ovog posta s bloga Aleksandra Todorovića gdje možete na banalnom primjeru vidjeti kako rezultati pretraživanja mogu utjecati na, primjerice, aktualnu temu kod nas – izbore.

No, ako ste više za lakši sadržaj, uronite u Netflix – vjerojatno će vam se već na naslovnici prikazati nešto što bi vam se moglo svidjeti.