IVAN DOROTIĆ, MUZEJ APOKSIOMENA

Muzej Apoksiomena: Muzeji se na Instagramu teško natječu s predvidivom estetikom Pinterest i ‘lajk’ generacije

Sviđa vam se članak?

Preporučite ga prijateljima i kolegama putem društvenih mreža!

Kako je to voditi društvene mreže za muzej koji ima jednu jedinu skulpturu, kao što je to slučaj s lošinjskim Muzejom Apoksiomena? Kako se galerije i muzeji prilagođavaju digitalnom dobu i komunikaciji? Gdje su u svemu tome interaktivni sadržaji i VR? Dio je to tema o kojima sam razgovarala s Ivanom Dorotićem, fotografom i kreativcem, koji ujedno stoji iza društvenih mreža jedinstvenog muzeja na Lošinju.

Bosnić&Dorotić

Za one koji možda nisu upoznati o čemu je riječ, Muzej Apoksiomena otvoren je u proljeće prošle godine, i moram priznati, odmah mi je privukao pažnju. Sadrži tek jedan eksponat, skulpturu Apoksiomena, brončani kip mladog atlete koji je 1996. godine pronađen u podmorju u blizini Malog Lošinja. Proteklo je neko vrijeme prije nego je kip izvađen iz mora i restauriran i trajno smješten u novi Muzej, čiji je prostor definiran vanjskim zidovima i krovom postojeće palače Kvarner na rivi u Malom Lošinju. Procjenjuje se da je kip iz 2. ili 1. st. pr. Krista, i izniman je primjer kulturne baštine, koji i zaslužuje dom kakav je dobio.

Bosnić&Dorotić

No, ako još niste posjetili sam Muzej, ali možda jeste njegovu web stranicu ili Instagram (i Facebook i druge društvene mreže), brzo će vam biti jasno da je i ovom aspektu prezentiranja Apoksiomena posvećeno puno pažnje, kreativnosti te ljubavi prema vizualnom izričaju i svemu lijepom. Koliko je izazovno voditi društvene mreže muzeja koji ima jedan izložak? Već na prvi pogled jasno je da je sav sadržaj estetski, ali komunikacijski iznimno promišljen. Osim što za Muzej Apoksiomena vodi društvene mreže, Ivan je ujedno fotograf, autor i kreativac kojega ste već mogli upoznati kroz Netokracijin serijal o digitalnim nomadima. O svom radu za lošinjski muzej kaže:

Prezentacija muzeja ‘na van’ je, osim na Apoksiomena, na njegovu priču, pronalazak, povijest, arheologiju; materijal koji nam je na tim poljima zanimljiv za komunikaciju, orijentirana i na segment arhitektonsko-dizajnerskog aspekta muzeja koji je vizualno strašno dojmljiv pa time postaje zahvalan materijal za plasiranje kroz Facebook i Instagram. Čitav koncept Muzeja Apoksiomena baziran je upravo na tome da se ne radi ‘samo’ o kući s jednim izloškom – skulpturom u jednoj sobi, već o neobičnoj i autentičnoj oprostorenoj priči koja kroz arhitekturu i dizajn stvara sasvim drugačije iskustvo posjeta muzeju.

Zavidna količina materijala omogućava sadržaj za društvene mreže Muzeja

Muzejski Instagram

Inače, Ivan je bio angažiran i u autorskom timu jedne od izložbenih soba u muzeju (koautori Ana Tomić, Marino Krstačić-Furić i Maja Bosnić), a riječ je o Žutoj sobi, koncepcijski zamišljenoj kao ‘živi work-in-progress prostor koji arhivira medijske objave o Apoksiomenu, od njegova pronalaska i vađenja s dna mora prije 18 godina, sve do danas’. Rad na tom projektu osigurao je suradnju koja traje i danas, a sva silna istraživanja i prikupljanja materijala rezultirala su zavidnom količinom informacija, kojom raspolažem, kaže.

To mi olakšava angažman vođenja društvenih mreža i pruža opsežan content, osobito za četvrtke kada se u neizbježnom #throwbackthursday vraćamo unatrag i sjećamo nečeg iz Apoksiomenove burne povijesti!

Muzej Apoksiomena prvi s tripartitnom komunikacijom na Instagramu

U komuniciranju svega vezanog za muzej, Ivan ističe upravo Instagram te me zanimalo zašto, odnosno što to izdvaja Instagram Muzeja Apoksiomena od profila drugih muzeja na toj društvenoj mreži. Smijući se odgovara, kako su vjerojatno prvi u Hrvatskoj krenuli s tripartitnom komunikacijom na Instagramu koja je ljude u startu zaintrigirala te ih još uvijek izdvaja od ostalih.

Danas takav način komunikacije primjenjuje sve više profila, posebno u području dizajna i vizualnih umjetnosti i sve se više kreativno iskorištava koncept ‘vizualnog kuriranja rigidne i pomalo ograničavajuće forme tri stupca Instagrama’. U konačnici time se širi dobar trend i postavljaju novi izazovi kreativnosti i originalnosti, objašnjava.

U današnjom kontinuiranom i opasno intenzivnom bombardiranju vizualnim informacijama, kojeg na Instagramu doživljavamo strašno brzo i svakodnevno, muzejski se profili ‘teško’ natječu s uobičajenom, prvoloptaškom i predvidivom estetikom ‘Pinterest’ i ‘lajk’ generacije, koja je (meni) već pomalo dosadna.

Muzej online prepoznatljivost gradi kroz fotografije, skice, rendgenske snimke…

Muzejski Instagram

Stoga Muzej Apoksiomena svoju prepoznatljivost kod publike gradi na vizualima prikaza Apoksiomena, fotografijama, skicama, crtežima, rendgenskim snimkama, ali i ‘fotografijama iz koloristički i teksturama uzbudljivih prostorija muzeja – koje gotovo da određuju jedan sloj vizualnog identiteta samog muzeja’.

Sve to izaziva odličan feedback na socialu, a najveći hit na Instagramu, osim same skulpture, je takozvana Šarena soba, koju je na poziv arhitekta Idisa Turata radio dizajnerski dvojac iz nizozemske – Kulenturato. Radi se o zbilja autentičnom prostoru koji uvijek izaziva sjajne reakcije.

‘Društvene mreže su prostor za konstantan dijalog s publikom’

U razgovoru s Ivanom, zanimalo me, i na što općenito obratiti pažnju kod vođenja društvenih profila za muzeje i galerije, osim naravno vizualnog dojmljivog sadržaja? Ističe konstantu prisutnost, posebno kod onih kulturnih ustanova koje imaju opsežne funduse, a samim time i puno materijala za komuniciranje.

Kod nekih od njih je izvor materijala i potencijalnog sadržaja gotovo pa nepotrošiv. Trebamo osvijestiti činjenicu da društvene mreže ne moraju biti samo za sadržaj koji je trenutačan i aktualan, one nisu samo news već prostor za konstantan ‘dijalog’ s publikom.

Od iznimne je važnosti graditi zajednicu te društvene mreže koristiti za razvoj publike, posebno buduće i mlađih generacija kojima je internet primarni jezik komuniciranja, smatra Ivan.

Followere vaših profila, osim kao direktne pratitelje vašeg sadržaja i potencijalne goste vaših događanja, treba gledati i kao sugovornike koje svakodnevno možete educirati! U današnje vrijeme, kada mediji to sve manje rade, trivijaliziraju i banaliziraju ili uopće ne rade, to je izuzetno važno, rekao bih i društveno odgovorno!

Edukacija kao takva mora biti zadatak muzeja i galerija na društvenim mrežama te tome treba težiti, dodaje jer živimo u vremenu kada sve postoji online stoga treba stvoriti prostor u kojem će ljudi konzumirati i vidjeti umjetnost online, makar i samo online, koliko god to nama bilo daleko i ne suviše drago.

Dizajn web stranice prati čist vizualni identitet Muzeja

Osim društvenim mrežama, Muzej Apoksiomena se može pohvaliti i odličnim webom, a radila ga je ekipa iz agencije Broj 42, odnosno njihov tim dizajnera, programera i copywritera na čelu s Nikolom Kovačem.

Dizajnerski segment weba uspješno se nadovezao na čisti i jednostavan vizualni identitet muzeja autora Luke Predragovića, a svime dominiraju autorske fotografije, koje potpisujemo ja i Maja Bosnić.

S Apoksiomenom ćete se na stranici upoznavati korak po korak, uz poetične naslove i zanimljive opise.

Dobar primjer je headline copy ‘Antička legenda, suvremena priča’, kojeg je složio Tom Palinić iz agencije 404, koji mnogo toga objašnjava i prenosi čitav koncept muzeja i poantu weba. Mislim da je web rezultat suradnje niza profesionalaca i jedan sasvim drugačiji pristup muzejskom webu, koji neminovno zove da pogledate brončano čudo na Lošinju.

VR/AR za bolji doživljaj Apoksiomena? Da, zašto ne!

Već neko vrijeme govori se o primjeni VR-a u različitim sferama, uključujući kulturu. Možemo na to gledati kao novi način vizualnog poimanja stvari i objekata, ali i inovaciju u pričanju priču, odnosno storytellinguKako to izgleda vani, može se vidjeti na primjeru najstarijeg javnog muzeja na svijetu British Museuma, Smithsonian Art muzeja ili beogradskog muzeja Nikole Tesle gdje se uz HTC Vive headset u tren nađu uz bok virtualnog – Nikole Tesle.

Govoreći o tome koliko je vjerojatno da VR zaživi u Muzeju Apoksiomena, Ivan kaže da za to već postoje planovi, no da se realizacijom čeka radi financija, s time da ne sumnja da bi to dodatno populariziralo muzej. Na stranu subjektivnost, dodaje, riječ je o jednom od najvažnijih muzejskih projekata od osamostaljenja Hrvatske i njegova autentičnost je nešto što još nije dovoljno prepoznato, a jedinstveno je, ne samo u europskom već i u svjetskom kontekstu.

Stoga je svaka mogućnost da se doživi Muzej, makar iz daleka, putem nekih od mogućih načina virtualne i proširene stvarnosti, sjajna i potrebna.

Bosnić&Dorotić

Muzej prekinutih veza i Muzej iluzija kao dobri primjeri komunikacije na društvenim mrežama

U razgovoru smo se dotaknuli i toga, posvećuju li domaći muzeji i galerije dovoljno pažnje prezentiranju u digitalnom svijetu, novim načinima privlačenja posjetitelja i komunikacije s njima. Ivan otvoreno kaže:

Čini mi se da velik broj kulturnih institucija kod nas još uvijek ima dva velika problema; prvi je da nemaju dovoljne budžete da bi društvene mreže i digitalnu prisutnost tretirali kao zaseban posao uz prijeko potreban fokus i angažman, a drugi, još veći problem, jest činjenica da mnogi još uvijek uopće nemaju svijest o potrebi takvih angažmana, samostalnih poslova nekakvih CM-ova te bivanja prisutnim na svim dostupnim platformama.

Ivan Dorotić

Dobrih primjera naravno uvijek ima, no češće se mogu vezati uz privatne inicijative, kao što je slučaj s  Muzejem prekinutih veza (po pitanju sadržajno i brojeva koje ostvaruju na društvenim kanalima), smatra. Tu je i Muzeja iluzija koji je prema Ivanu pokazao kako je jedna naoko jednostavna priča uz pomoć društvenih mreža stvorila ogromnu zajednicu. Na to ne bi trebalo gledati iz ‘negativne perspektive komercijalnosti tematike’ već bi trebalo osvijestiti važnost komunikacije i digitalne prisutnosti, što bi državnim muzejima i galerijama trebao biti uzor, ili barem poticaj, dodaje.

Namjerno neću istaknuti niti jedan državni/gradski muzej jer onih koji brojkama ili sadržajem bacaju na koljena ima premalo.

U Hrvatskoj su izvrsna interaktivna muzejska iskustva tek u – povojima

Ivana sam pitala i, kada posjećuje muzeje i galerije, da li očekuje različita interaktivna iskustva ili je zadovaljan tradicionalnim pristupom gdje u miru dođe i pogleda izložbu? Ističe kako to ovisi o kontekstu, vrsti umjetnosti i onome što ga zanima.

Interaktivnost u muzejskim postavima i izložbama je postala poprilično popularna – i to u neku ruku jest sjajno, jer svaki oblik interakcije može rezultirati dubljim povezivanjem s umjetničkim djelom ili sadržajem, ali istovremeno može imati negativne posljedice ako radimo interaktivnost samo zbog interaktivnosti.

Bosnić&Dorotić

Dodaje kako su kod nas pozitivna, ozbiljna i izvrsna interaktivna muzejska iskustva još uvijek u povojima.

Zato mi se čini da se svaka kvazi-interaktivnost postava i izložbi automatski razvikano hvali, no treba oprezno odvagati što je zbilja odlično, a što je mediokretno upakirano u kakav-takav PR. Upravo sam ovih dana bio na izložbi o Tesli i potpuno se razočarao, jer sam očekivao barem neki nivo fascinacije u interaktivnom, koji je potpuno izostao – što mi se čini neprihvatljivim imajući na umu basnoslovni budžet izložbe.

U tom kontekstu malenu Ivaninu Kuću bajke u Ogulinu smatra daleko zanimljivijom, a kao i u u drugim područjima, za prepoznati izvrstan interaktivan pristup treba se izložiti što većem broju takvih iskustava, po mogućnosti u muzejema i galerijama vani.

Muzeji trebaju staviti daleko veći naglasak na potencijale novih tehnologija

O budućnosti muzeja možemo govoriti ako je bude, ako im svima ne budu ukinuta ili drastično smanjena davanja i državne dotacije, jer živimo u državi gdje je (suvremena) kultura gurnuta na potpune margine važnosti i financiranja, kaže. Kad je pak riječ o digitalnom komuniciranju, smatra da u budućnosti, muzeji trebaju staviti daleko veći naglasak na prednosti i potencijale digitalnog komuniciranja i novih tehnologija.

Sve više je muzejskih i galerijskih primjera koji su u ovome pametno ili ‘do grla’, oni koji su pionirski eksperimentirali i na vrijeme prepoznali značaj novih tehnologija već ubiru plodove, a za sve one preostale, pretpostavljajući da shvaćaju značaj digitalnog, preostaje da glasno rade na tome da se budžeti moraju širiti (što je u Hrvatskoj na neki način nonsens govoriti) ili preroštavati, upravo u korist inovativnih i suvremenih načina komuniciranja.

Menadžeri u kulturi su u Hrvatskoj endemska vrsta

Savjetuje kako pri tome istovremeno treba biti oprezan i ne voditi se isključivo trendovima i zaradom, već promišljati s kime surađivati te angažirati ljude koji znaju što rade.

Da pojasnim na jednom srodnom primjeru; krivo mi je kada ponekad vidim da muzeji i galerije angažiraju razvikane PR agencije, koje su jučer radile za šund zvijezde, sutra za omekšivač ili sredstvo za čišćenje, a danas promoviraju izložbu suvremene umjetnosti – i gotovo sve rade na slične načine, bez distinkcije, često pod nekim generičkim štihom.

Dodaje kako bi volio da se problematikom koju spominju pozabave menadžeri u kulturi koji bi trebali savjetovati, usmjeravati i strukturirati, ali da je riječ o endemskoj vrsti koja je u Hrvatskoj gotovo nevidljiva i brojčano sitna. Puno je realnije da će se rješenja događati u vidu uspješnih improvizacija ili tek malog broja onih koji znaju što rade i imaju iskustvo…Ipak nije sve tako crno – Ivan zaključuje:

Mislim da možemo znatno bolje od samo toga te da nam preostaje još jako jako puno promatrati i učiti.