U igri je vaga. Na jednoj strani vage je novi fotoaparat Nikon D4, objetkiv Nikon 24-70 f/2.8 i fleš Nikon SB-910. Na drugoj strani je zadnji iPhone 4s. Okej, ajmo prvo o najbitnijem elementu usporedbe – cijeni. Strana vage sa spomenutim stvarčicama kompliciranih imena je ‘teška’ u nekoj pristojnoj nehrvatskoj varijanti nešto više od 40 tisuća kuna. Cijena tereta druge strane vage je, ha, ajmo zaokružiti na jednu kunu i popratni ugovor od dvije godine. Zapravo nisu niti potrebne usporedbe ostalih karakteristika predmeta s krajeva vage da se dođe do zaključka što će većina ljudi prije odabrati za svakodnevnu fotografsku upotrebu. Da, odabrat će mobitel.

Što znači fotoreporterskoj pofesiji to što mobiteli i ostale multifunkcionalne pametne naprave poput raznih iPada evidentno uzimaju brojčanu prevlast u fotografskom svijetu? Je li to tragično ili genijalno? Olakšavajuće ili ometajuće? U svakom slučaju, znači puno. Jako puno. Naravno, ovisno kako se pojedinac postavi prema toj evoluirajućoj pojavi.

Fotoreporteri su generalno gledajući neobični individualci. U najmanju ruku. Prosječnom čovjeku je vjerujem teško zamisliti zašto bi netko dobrovoljno izložio svoj život opasnosti i prošao pola svijeta samo da bi ulovio dobar kadar nečije tuđe patnje, nečijih tuđih prosvjeda, nečijih tuđih elementarnih nepogoda, nečije tuđe krvi u nečijem tuđem ratu. U igri je očigledno doza fetišizma. Možda pomalo i onog autodestruktivnog. Dobro, ne vrti se sve oko krvi i ratova. Vrti se nešto i oko seksa. Cjelodnevnog bezvodnog i bezhranog ležanja u bodljikavom grmlju samo zbog jedne sekunde u kojoj će nastati kadar neke nasmijane celebrity persone kako izlazi iz ‘krivog’ stana. Oko ‘žutila’ općenito. Ok, ima u igri i intervjua s političarima i zabavnjacima, bezbroj sati provedenih na sportskim borilištima prve i ostalih zaselskih liga. Ima i golih teta. Više onih obučenih, ali tu i tamo i golih. Naravno, ima i raznih šalica, prekidača za svijetlo, vinskih butelja i ostalih predmeta ispod studijske rasvjete. Bijesnih i manje bijesnih automobila, ljudi koji kopaju po kontejnerima i ljudi koji se ljube na gradskim trgovima, prosvjeda obožavatelja životinja, lišća i sunca, prosvjeda neobožavatelja komunizma, kapitalizma i gospon-dama.

Vidi, mama, fotkam za novine!

U svakom slučaju, fotoreporterstvo je jedna prilično zanimljiva, razigrana i definitivno kreativna profesija. Mali Shangri-La dostupan svaki put čim se stavi fotoaparat ispred oka. Pa dobro, treba li onda većinu fotoreportera gledati kao staromodne starkelje koji ne žele prihvatiti super nove tehnologije, obzirom da ih je većina zaista takvog stava? Možda, ali licemjerno bi ih bilo gledati osuđujuće. Svakome bi bilo teško prihvatiti alijensku infiltraciju u vlastiti, privatni kul prostor.

Sad kad smo razjasnili psihu ‘fotića’ kako ih takozvani ‘pulitzeri’ ili novinari vole zvati, vratimo se na mrske moderne tehnologije. Npr. Instagram je jedna divna mobilna aplikacija koja je masovno iskoristila prednosti interneta i fotoaparata u jednom uređaju. Više od 40 milijuna korisnika diljem svijeta s bazom većom od milijardu fotografija i respektabilnim uploadom od 58 fotografija svake sekunde, zadnji su podaci vezani za ovu prekrasnu aplikaciju. U igri su i različite mobilne varijante društvenih mreža poput Facebooka, Tumblra, Twitterovog Twitpica i inih Hipstamatica, ali Instagram je definitivno revolucionizirao mobilnu fotografiju. Genijalni sustav hashtaga, doduše pokupljen s Twittera, prilično je olakšao pretraživanje i općenito arhiviranje, sustav lajkanja i komentiranja, opet pokupljen s Facebooka, uvelike je poboljšao vidljivost i naravno, po updateu sve veći broj raznih filtera omogućio je da fotografije izgledaju ‘zabavnije’.

Fotosvijest se pojačala, broj zaljubljenika u fotografiju povećao, a fotografija je postala pristupačnija i lako dostupna. Osim toga, svatko s instaliranim Instagramom ili mobilnim Twitterom je dobio šansu postati fotoreporter, bar na tu jednu milisekundu okidanja i par sekundi uploada. Mogućnost informiranja javnosti se višestruko umnožila. Prekrasno.

Napredni sustavi za krađu autorskih prava

E sad, ono što smrdi u priči. Godinama se fotoreporterska struka bori s povredom autorskih prava vlasnika fotografija. Fotografija je kreativni izraz pojedinca. Njegov osobni prikaz stvarnosti koji je odlučio podijeliti bilo užoj ili široj skupini ljudi. Prijateljima ili novinskim čitateljima. Slučajni ili namjerni. Uopće nije bitno. Bitno je da bi autor fotografije trebao po svim zakonima svemira imati autorsko pravo nad svojim djelom. Donekle je to bilo ispoštovano prije, ali pojavom interneta stvari su postale prilično konfuzne. Ogroman i sve veći broj ljudi jednostavno ne mari za autorska prava i koristi fotografije na razne proizvoljne načine u većini slučajeva niti ne navodeći ime autora, a kamoli poštujući njegovu volju o upotrebi fotografija. To nije kul. Nije ni kul što Instagram i većina ostalih foto-mobilnih servisa automatizmom uzimaju autorska prava. Čim fotografija završi u njihovoj bazi, autor automatski predaje autorska prava servisu koji je kasnije može publicirati kako želi i općenito koristiti po volji. Postojećim tempom, uskoro će se jednostavno zaboraviti da je fotoizražavanje nešto o čemu bi trebao odlučivati autor, a ne sustav. To definitivno nije kul.

Što još nije kul? Čim postoji mogućnost fotoreporterstva, postoji i mogućnost da mediji kupe/maznu fotografiju koja će koristiti kao vijest ili eventualno ilustracija za članak. Tu u priču upadaju filteri i ‘ukrašavanje’ fotografija. Predsjednik Zbora hrvatskih fotoreportera Igor Nobilo, izjasnio se o toj problematici ovako:

Tehnološki napredak u sektoru fotografije donio je svijetu mogućnost da svaki pojedinac bude bliže stvaranju i prezentaciji vlastitog fotografskog rada. Za razne medije to znači da fotografije dobivaju iz puno više izvora pored profesionalih. Taj napredak ohrabrio je vlasnike medija da’ regrutiraju’ javnost kao svoje oči na terenu, gdje god nisu prisutni profesionalni fotoreporteri. Pri tome mediji ne obraćaju dovoljno pozornosti vrlo bitnim činjenicama koje utječu na svrhu izvještavanja – istinitost i objektivnost.

Tko je stvarno snimio određenu fotografiju,  je li koristio filtere koji iskrivljuju podatke na fotografijama, je li fotografija digitalno ili drugačije manipulirana itd. Te činjenice je nemoguće u potpunosti utvrditi iz same fotografije, već se mora vjerovati “na riječ” autoru. Mediji su time u stvarnoj i znatno uvećanoj opasnosti da objave fotografiju koja nije potpuno ili djelomično istinita, čime pobijaju samu svrhu novinarske struke. Svi mediji koji su voljni redovito prelaziti tu granicu bez marenja o takvim posljedicama sigurno gube povjerenje čitatelja. S druge strane, takvi mediji stvaraju novu generaciju čitatelja kojima istina i objektivnost nisu važni, već prvenstveno zabava.

Čovjek je dobro rekao. Stavljanje turbo zanimljivih filtera na fotografije, gledajući s fotoreporterske perspektive definitivno iskrivljuje stvarnost koja se u tom trenutku našla ispred objektiva. Krenuvši samo od boja. Ako je drvo bilo zeleno u stvarnosti, a nakon primjene filtera je postalo crveno, to više i nije fotografija, već prije fotomontaža. Uostalom, kao i crtanje, brisanje i druge od već prije poznate manipulacije. Međutim, tu je i još jedna poražavajuća fotonegativnost. Izostaje treniranje oka. Nedostaci u kadriranju, manjkavosti fotoopreme u odnosu na profesionalnu i općenito tehničkoj izvedbi skrivaju se iza šarenih, manje šarenih ili crno-bijelih filtera i stvara se pomaknuti sustav vrijednosti lijepog ili na kraju – dobre fotografije.

Fotošund i blenda-cajke

Obzirom da je retro in ovih dana, u prvi plan dolaze nedostaci nekadašnje analogne fotografske tehnologije preko tih istih retro filtera, a ne umješnost fotoizraza. Fotošund postaje zanimljiv, ali samo zato što velikom broju korisnika Instagrama nikad i nije smetao, jer su se s fotografijom upoznali upravo preko Instagrama refreshajući svoj feed i ponekad stekli krivi dojam kako bi zapravo fotografija trebala izgledati.

Okej, fotografija očigledno gubi bitku od fotomontaže. To i nije zapravo neka novost. Počelo se to događati i prije Instagrama. Međutim, možda je ipak žalostan način kako gubi. Prije su ljudi ipak ponešto znali o umjetnosti fotografije prije nego su njome manipulirali. Danas je ta stepenica preskočena i sve veći broj ljudi se izjašnjava da se ‘bavi fotografijom‘ ne znajući zapravo pravila fotoigre. Neki bi sigurno to nazvali površnoću, ali ne bih htio biti toliko licemjeran.

U principu je bitno da se fotografija 2.0 pomno koristi za informiranje. Njezin tretman bi trebao još uvijek biti drugačiji od one profesionalne. Jedno je staviti ’70s filter’ na fotku mačke koja spava na vlastitom kauču i usput joj nacrtati brkove te podijeliti to s followerima, a drugo je staviti isti filter i iste brkove na fotku novog predsjednika države koji daje svoju prvu izjavu za javnost. Osim, naravno, ako se ta fotografija koristi za zajebanciju. Ali samo za to.

Instagram i ostali servisi još uvijek nisu iskoristili svoj fotoreporterski potencijal. Iako, sve više se najavljuju upravo takvi zasebni servisi, poput Sigglyja  ili recimo Signala, kojima će se fotovijesti zasigurno više približiti zaintereriranim gutačima newsa. Trenutačno vjerojatno najpogodniji servis za mobilne news fotografije je Twittpic, koji je čak od prošle godine ublažio svoje zahtjeve prema automatskom preuzimanju autorskih prava. No ono što mu fali je kritičan broj fotokorisnika koji bi usput u realnom vremenu tvitao s određenog javnosti interesantnog događaja. Još uvijek je teško zamislivo da će se stvoriti masovna dobrovoljna svijest za besplatnim informiranjem, tako da ovakav sustav još funkcionira u slučaju da se čovjek slučajno zatekne na mjestu događaja i da ima volje fotografirati i shareati.

Stari pas, novi filteri

Iako, postoje sve predispozicije za jednostavnu i što je najvažnije brzu mogućnost informiranja javnosti. Naravno, tehničke mogućnosti mobilne fotografije još će neko vrijeme ostati daleko ispod onih na profesionalnoj opremi, što trenutačno otežava mogućnost proizvodnje kvalitetnog kadra. Naravno, ponavljam, to se prema određenoj potrebi kompenzira puno većom brzinom objave i dostupnošću. Okidanje, tekstualni opis do 140 znakova i upload je prilično kraći proces od klasičnog fotoreporterstva koje podrazumijeva fotografiranje događaja, obradu fotografija na laptopu ili drugom uređaju, upload fotografija na server, uredničke intervencije i konačno finalno stavljanje fotografija u sustav. Definitivno nedostaje ‘all in one‘ element u profesionalnoj fotoopremi, a prema intezitetu inovativnosti u tom segmentu, još se neće pojaviti bar neko vrijeme.

U međuvremenu, postoji mogućnost i da se ‘staromodni’ fotoreporteri prilagode najnovim trendovima, kao što su se uostalom prilagodili i digitalnoj fotografiji i fotoobradi na računalima. Dio je već prihvatio nova pravila igre, što je vidljivo iz brojnih fotomobilnih izvještaja s npr. Arapskog proljeća, dio hoće dok se fotomobilna tehnogija tehničkim karakteristikama približi profesionalnoj, dio možda i neće, ali u svakom slučaju fotoigra postaje sve zanimljivija.