Mogu li prodati vašu Instagram sliku za brdo para – bez da me tužite k’o Zagorac?

Sviđa vam se članak?

Preporučite ga prijateljima i kolegama putem društvenih mreža!

U nekoliko navrata i s nekoliko strana posljednjih dana su mi proslijeđeni linkovi na tekstove o jednom xy fotografu koji je za velik novac prodao tuđe fotografije, legalno, a autore tih fotografija ništa nije ni pitao, niti su autori tih fotografija ikad vidjeli neki novac od toga – i sve mirno prolazi samo uz negodovanje fotografa čije fotografije su “prodane” i onih koji se boje da će i njihove fotografije biti ukradene i prodane. Naravno, uz te linkove redovno se nalazilo i pitanje: “Može li to tako i kod nas?”.

kradiinstagram

Za početak je važno vidjeti što se uopće dogodilo, jer oduzimanje tuđe stvari (pa bila to i fotografija) s namjerom da ju se prisvoji – ili popularnije, krađa, nigdje nije dopuštena i sumnjam da postoji ijedna država na svijetu gdje bi krađa bila legalna. No, kod autorskih djela nije baš sve tako jednostavno, jer se vrlo često postavlja dvojba što je uopće nečije autorsko djelo i koja točno prava ima autor. Po ovom pitanju već postoje razlike, a očito je da postoji bitna razlika u europskom i američkom shvaćanju opsega autorskih ovlaštenja i prava i tu dolazimo do suštine problema.

Kakva je regulacija kod nas?

Fotografije iz ove priče oduzete su (tj. nisu oduzete, već su samo iskorištene) putem Instagrama. Dakle, netko je stavio svoju fotografiju na Instagram, a netko drugi ju je skinuo s Instagrama i na njoj zaradio novac. Ali, u ovoj priči nije ju samo skinuo i iskoristio (to bi svugdje bila povreda autorskih prava), već je napravio screenshot fotografije zajedno s komentarima i to predstavio kao novu fotografiju. I eto, taj dosjetljivi xy napravio je preradu. Uostalom, gledajući fotografije tih novih (prerađenih) fotografija, na kojima središnje mjesto zauzima originalna fotografija, jasno je da je novonastala fotografija samo prerada originalne, a prerada je uvijek sasvim novo i posebno autorsko djelo. I da, tako je i kod nas, jer naš Zakon o autorskom pravu i srodnim pravima (koji je usputno usklađen s pravnim poretkom EU) vrlo jasno kaže: “Prijevodi, prilagodbe, glazbene obrade i druge prerade autorskog djela, koje su originalne intelektualne tvorevine individualnog karaktera, zaštićene su kao samostalna autorska djela.“ (ako netko želi provjeriti, to je čl.6. st.1., a Zakon je objavljen u Narodnim novinama 167/03, s nekoliko izmjena, ali ova odredba se nije nikad mijenjala).

Na ovo će vrlo vjerojatno mnogi fotografi, a i drugi autori, reći da odredba nije dobra i da se legalno omogućuje da netko krade od njih, ali ipak nije sve tako crno-bijelo, jer kad bolje pogledate što Zakon govori, to je samo da se prerada ili obrada ili neka druga izmjena smatra novim autorskim djelom, a ne da je svatko ovlašten uzeti tuđe autorsko djelo, malo ga izmijeniti i predstaviti kao svoje. Ne, takva odredba ne postoji, ali postoji jedna dijametralno suprotna, a to je ona koja govori o pravima autora i ona kaže: „Autor ima isključivo pravo sa svojim autorskim djelom i koristima od njega činiti što ga je volja, te svakoga drugog od toga isključiti, ako zakonom nije drukčije određeno. To pravo obuhvaća, osobito: pravo reproduciranja (pravo umnožavanja), pravo distribucije (pravo stavljanja u promet), pravo priopćavanja autorskog djela javnosti, pravo prerade.“ (čl. 18. st. 1. Zakona). Također Zakon u čl. 15. st. 1. kaže: „Osoba koja javno koristi autorsko djelo dužna je pri svakom korištenju naznačiti autora…“, a u čl. 13. st. 3. „Za svako korištenje autorskog djela autoru pripada naknada…“.

Dakle, poanta ovih zakonskih odredbi je da autor ima isključivo pravo prerade fotografije i ima pravo svakog drugoga od toga isključiti, dok se njegova fotografija može koristiti samo ako ga se naznači kao autora i još autor ima pravo na naknadu (naravno, ako ju zatraži). Zaključno tome, odgovor je ne, tako nešto se ne može dogoditi kod nas, niti u većini Europe… Ili može?

Instagram kradja

Gdje je to ‘kod nas’?

Ipak, koliko god autori bili osigurani ovim zakonskim odredbama, ponovno ću se vratiti na pitanje koje sam dobio “Može li se to dogoditi kod nas?” i postaviti protupitanje “Gdje je to kod nas?”. Je li kod nas u Hrvatskoj, kod nas na Balkanu, kod nas u Europi? Ili je to danas, kad se gotovo svi sadržaji dijele i objavljuju putem interneta, kod nas na svijetu?

Vjerojatno ste uočili (a ako niste, trebali ste) da je taj popularni xy fotograf koji fotografira tuđe fotografije nastanjen (ne samo nastanjen, već tamo i obavlja svoju časnu/nečasnu radinost – izabrati što vam bolje odgovara) u SAD-u. No, budući da u SAD-u postoji cijeli pravni sustav koji se bazira na presedanima (došlo iz Engleske), a što znači da ako je Vrhovni sud SAD-a u nekom predmetu odlučio na jedan način, u svim budućim sličnim predmetima mora se odlučivati upravo tako, što znači da sudska odluka postaje zakon.

Bilo je to… 1710.

I cijeli problem s SAD-om ukratko ide otprilike ovako. SAD je neke svoje zakone povukao još iz Engleske, pa tako i veći dio regulacije vezane za copyright, točnije, preuzet je The Statute of Anne iz 1710. (inače najstariji copyright zakon), pa se temeljem tog zakona (još u Engleskoj 1740.) uvelo pravilo fair abridgement koje je donekle ograničilo copyright zbog “većeg dobra”. I sad, budući da je SAD preuzeo i presedane, a ne samo zakon od Engleske, američki sudovi su ih počeli primjenjivati i prvi slučaj važan za ovu priču dogodio se 1841. godine kada je američki sud uveo doktrinu fair use kojom je izmijenio gore opisani engleski model i dopustio transformiranje autorskih djela u razne svrhe. I nakon toga je u SAD-u fair use kroz sudsku praksu doveo do zakona kojim se štite autorska prava (da, postoji zakon, da ne pomislite da je tamo još uvijek divlji zapad) i to je Copyright Act iz 1976., a u tom zakonu postoji jedan dio pod nazivom fair use kojim su ograničena neka ekskluzivna prava autora zbog, eto, fair usea.

Ono što je važno za cijelu ovu priču je jedan slučaj iz sad već davne 1994. godine koji se našao pred američkim Vrhovnim sudom, a gdje je vrli Supreme Court odlučivao u predmetu Campbell v. Acuff-Rose Music gdje je situacija bila vrlo slična ovoj današnjoj i gdje se pozvao i na Copyright Act i na onaj presedan iz 1841. godine i naposljetku zaključio da je dopušteno kršiti copyright, čak i najopskurnijim situacijama, samo ako ih možete podvesti pod neke situacije koje su vrlo široko definirane, toliko široko da se čak ne morate posebno ni potruditi da bi ih podveli pod neku od tih situacija.

I to je cijela priča, u SAD-u netko može malo obraditi vašu fotografiju i objaviti ju bez vašeg dopuštenja, ali ako ga tužite i on kaže da je to napravljeno radi kritike vašeg djela, onda je to – fair use.

Ah, ti interneti…

A sad da se vratimo na priču zašto je to bitno za nas. Zbog interneta! Nema daljnje filozofije ni rasprave, internet je sredstvo kojim će netko iz SAD-a doći do vašeg autorskog djela, obraditi ga (bez da mu za obradu treba vaše dopuštenje, jer tamo obrada nije ekskluzivno pravo autora) i predstaviti kao svoje novo djelo, jer i tamo su obrade samostalna autorska djela. Drugim riječima, u današnjem svijetu koji je globalno selo, domaći zakoni, pa čak ni zakoni Europske unije, neće vam puno pomoći jer je jedne davne 1841. godine, jedan sud u jednoj dalekoj državi rekao – to je fair use.