Treći FuckUp Nights Zagreb:

Gdje su se ‘popiknule’ traperice za geekove i zajedničko stanovanje u Zagrebu?

Sviđa vam se članak?

Preporučite ga prijateljima i kolegama putem društvenih mreža!

Dok se velika većina startup i business scene puna dva dana provodila na Shift konferenciji u Splitu, uživajući podjednako u izvrsnim govornicima i lijepom vremenu, oni koji su po kazni ili pokori morali ostati u Zagrebu kao utješnu nagradu imali su priliku sudjelovati na jubilarnim trećim FuckUp Nightsima u Impact Hubu Zagreb.

Emanuel i Lucijan Blagonić razbili su led svojim pričama o neuspjehu (Snimila Marina Filipović Marinshe)

Emanuel i Lucijan Blagonić razbili su led svojim pričama o neuspjehu.

Priče o svojim poslovnim neuspjesima ispričali su web dizajneri, braća Emanuel i Lucijan Blagonić, poduzetnik i bloger Željko Švedić te izumitelj WTFjeansa, ultimativnih geekovskih traperica, Peđa Pušelja, poznatiji i pod nadimkom Blogowski.

„Ne treba raditi kompromise po pitanju kvalitete života…“

U užarenoj i pomalo sparnoj atmosferi Huba prvi su pred publiku stupili braća Blagonić te su izmjenjujući se u precizno tempiranoj prezentaciji od sedam i pol minuta detaljno iznijeli razloge neuspjeha u pokušaju širenja svog poslovnog pothvata na inozemno tržište, koji je uključivao i dodatna zapošljavanja.

Pokušaj širenja je završio velikom količinom stresa te zdravstvenim i privatnim problemima za obojicu braće, budući da prema Emanuelovim riječima za poduzetnike:

…nema tu da ti radiš osam sati dnevno i onda nakon tog zaboraviš na sve. Ti jednostavno radiš dvadeset i četiri sata dnevno, što se posebno osjeti na obiteljskom životu.

Neko su vrijeme vlastita sredstva braće Blagonić kupovala vrijeme, no najteži dio je bio kad su morali zaposlenicima reći da im ne mogu isplatiti plaću i da u otkaznom roku krenu tražiti druge poslove. Unatoč drastičnom rezanju troškova, firma im je početkom 2014. godine završila u blokadi. Posljednji pokušaj pronalaska klijenata izvan Hrvatske završio je neuspješno i bili su prisiljeni krenuti u freelance vode, a do kraja godine uspjeli su vratiti većinu dugova.

Nakon pet godina rada ponovno su se našli na početku, bogatiji za jedno dragocjeno iskustvo. Lucijan je kao pozitivnu stranu njihova neuspjeha istaknuo da je naučio kako mu više odgovara raditi na većim i zanimljivim projektima kao freelancer nego graditi kompaniju i kako ne treba raditi kompromise što se tiče kvalitete života.

Dužu verziju priče možete naći na Emanuelovom blogu.

Za cohousing projekt presudna uspješna naplata najamnine

Cohousing se u Hrvatskoj nije pokazao tako uspješnim kao vani.

Cohousing se u Hrvatskoj nije pokazao tako uspješnim kao vani.

Nakon braće Blagonić, palicu predstavljanja svog poslovnog neuspjeha preuzeo je Željko Švedić, koji je tijekom svog života živio u New Yorku, San Franciscu i na Tajlandu.

Fasciniran primjerima cohousing projekata u svijetu, među kojima je jedna od najpoznatijih Embassy Network, u čijoj je cohousing zajednici u San Franciscu i sam živio, odlučio je pokrenuti cohousing projekt u unajmljenoj kući u Zagrebu.

Prema vlastitim riječima, sama kuća bila je nova i iznimno prostrana i lijepa, ali je naučio da treba odabrati prave ljude. Jedan od glavnih razloga zašto prve godine nisu uspjeli napuniti kuću bio je omjer cijene i lokacije. Ipak, najvažnija lekcija koju je naučio jest:

Potrebno je imati automatski sustav plaćanja najamnine, jer ponekad postoje problemi sa zakašnjelim plaćanjem, što predstavlja problem jer je potrebno platiti najamninu na određeni datum, a neki od stanara znaju i do mjesec dana zakasniti s plaćanjem.

Prema njegovim riječima, postoje dva rješenja za sigurno plaćanje na vrijeme: automatsko terećenje kartica ili plaćanje trajnim nalogom, što postaje standard bez kojeg je u sjevernoj i zapadnoj Europi gotovo nemoguće unajmiti stan.

Na kraju su se morali iseliti, a Željko je s dvoje sustanara nastavio živjeti u manjem stanu. Publiku je posebno zanimalo kako mu je bilo živjeti u cohousing zajednicama u svijetu, a kao posebnu zanimljivost izdvojio je da je za primanje u Embassy u San Franciscu potrebno imati projekt koji će promijeniti svijet, inače će vam odbiti članstvo.

„To je kao da vam klijent zauzme 90% resursa i krene se cjenkati…“

Peđa Pušelja pričao je o problemima s WTF Jeansom.

Peđa Pušelja pričao je o problemima s WTF Jeansom.

Posljednji govornik koji je zauzeo pozornicu da progovori o neuspjehu svojih geekovskih traperica bio je Peđa Pušelja, koji je kao glavni uzrok svog neuspjeha istaknuo odluku da nadobudno krene u izradu tisuću traperica i naplatu provede putem PayPala.

Nakon što primite više od dvije tisuće eura kreću problemi. To nije banka i to nije zajebancija.

U 48 sati je uspio prodati 150 komada traperica, iz PayPala je uspio izvući prvih deset tisuća eura, a ostatak morao vratiti ljudima i tjerati ih da ih ponovno kupe putem payment gatewayja, koji je u međuvremenu otvorio

Drugi problem bio je kako iz Europe poslati traperice u SAD, gdje su ljudi navikli na dostavu s Amazona u roku od jednog dana, a ovdje su bili prisiljeni proizvod čekati katkad i više od dva mjeseca te su carinu morali platiti u gotovini.

Treća stvar koju je “zeznuo” bila je što je usputan projekt odjednom prestao biti usputan, a sam Peđa je sve svoje resurse i ušteđevinu je vezao uz jedan projekt.

To je kao kad imate agenciju i imate samo jednog klijenta koji vam uzme sve resurse. Vi zbog toga zapošljavate ljude i on vam redovito plaća, ali i uzme 90% resursa i kad trebate isplatiti plaću krene vam snižavati cijenu.

Sve u svemu, sve tri priče o neuspjehu pokazale su pozitivan duh trećih Fuck Up Nightsa, koji su valjda jedino mjesto u Zagrebu na kojem nije nikakva sramota reći da ste zeznuli stvar i gdje će vam zbog toga pljeskati – za razliku od stvarnog života u Hrvatskoj gdje vam vrlo često nisu spremni oprostiti neuspjeh, a još manje uspjeh.