Pisanje blogova je vazno jer pisanjem dolazimo do nekih svojih otkrica. Svaka recenica, uz one prethodne inducira nove misli, ideje, i odjednom napisete neke misli koje vam nisu bile u glavi kad ste poceli pisati. Kao sto razgovor s drugima kreira nove misli, informalno znanje na kraju krajeva, tako i razgovor sa samim sobom izbacuje nova spoznaje.

Kad tome dodamo mogucnost komentiranja blogova, novim otkricima nema kraja.

Za one nastavnike čija škola nema sredstva, zaposlenike ni vrijeme za implementaciju nečega opsežnog kao što je FERweb — zašto izmišljati toplu vodu kad odlični WordPress može u osnovi poslužiti za skoro sve najbitnije što FERweb nudi, ako se čovjek potrudi? Svaki nastavnik dobije svoju instalaciju WordPressa i jednostavno radi što želi…

Podrška učenju kroz Moodle i slične e-learning CMSove je po meni vrlo teško izvediva; objavljivati učenicima obavijesti, a posebice dodatne materijale, bio bi odličan napredak u većini osnovnih i srednjih škola, čak i ako bi samo mali dio nastavnika počeo to primijenjivati.

Što se tiče uvođenja blogova i društvenih mreža u nastavu — djeca su već sad dovoljno i previše upoznata s primjerice Facebookom. Uvoditi još i blogove i dodatne društvene mreže u njihov svijet je bespotrebno, a dodatno će nanervirati programerski orijentirane dušice poput mene, koje su kroz svu informatiku u srednjoj školi (a i ono mizerno u osnovnoj) bile isfrustrirane prisiljenim radom i učenjem rada s Officeom. To mi još manje treba, ali recimo da je neki uredski alat (zašto samo jedan, i to baš proprietary?) potreban.

Blogovi? Zašto, pobogu? Ma nije potrebno održati više od dva školska sata (uvrh glave!) na kojima bi se educiralo djecu o implikacijama povrede privatnosti, kao i postanja gluposti na internet koje će za desetak godina, a i ranije, zažaliti. Treba ih, u suradnji s nastavnikom hrvatskog (ili drugog materinjeg), te engleskog jezika educirati o tome koliko je važno pismeno sastaviti čak i najnaivniji komentar na blogu. U suradnji s nastavnikom psihologije, održati jedan-dva sata o suradnji putem weba, i implikacijama slanja uvreda ili nečega što liči na uvrede.

Dobro bi bilo djeci dati da porazgovaraju s ljudima koji su vodili neki online projekt orijentiran prema običnim ljudima (primjerice, radili popularan open source softver ili imali ozbiljan server za online igru). Trebaju vidjeti kako je biti s “one strane” pružatelja usluga; trebaju vidjeti kako na pružatelja usluge utječu besmisleni zahtjevi koje upućuju. Trebaju vidjeti kako na pružatelja usluge utječe slanje zahtjeva nastalog radi nečitanja “onoga što je napisano velikim slovima”.

Dakle, bitno je djeci usaditi najobičniji online bonton (nekad smo to zvali netiquette).

Ostala edukacija o društvenim mrežama i drugim mrežnim sadržajima nastalima na korisničkoj suradnji? Za prosječnog budućeg građanina, kako se sada čini, nije esencijalna!

Problem je da se ne može znati što će jednom školarcu u životu zatrebati. A ako netko odluči postati programer, za deset godina će mu binarni račun biti daleko korisniji nego poznavanje blogova, pa i Windowsa.

Mislim da ćemo se ipak složiti u jednom: daleko najkorisniji oblik informatičke edukacije je ona praktična, i učenici će puno više naučiti sjedeći za računalom nego pisanjem na papiru. I to vrijedi i za poznavanje Interneta kao i za binarni račun.