Digitalni duhovi i život poslije smrti na društvenim mrežama

Sviđa vam se članak?

Preporučite ga prijateljima i kolegama putem društvenih mreža!

Izraelski poduzetnik Shelly Furman Asa odlučio se na pomalo bizaran poslovni pothvat, stvorivši slikovnu bazu grobova koju opisuje kao Facebook ili Wikipediju za mrtve. Iako sama ideja zvuči morbidna, ona nikako nije nova i koliko god to bilo nevjerojatno, manje ili više uspješno odgovara na novu potražnju koja se pojavila.

Život poslije smrti na društvenim mrežama stvara potražnju za uslugama koje nikad nismo mislili da ćemo koristiti

Život poslije smrti na društvenim mrežama stvara potražnju za uslugama koje nikad nismo mislili da ćemo koristiti.

Izraelski poduzetnik Shelly Furman Asa odlučio se na pomalo bizaran poslovni pothvat, stvorivši slikovnu bazu grobova koju opisuje kao Facebook ili Wikipediju za mrtve. Iako sama ideja zvuči morbidna, ona nikako nije nova i koliko god to bilo nevjerojatno, manje ili više uspješno odgovara na novu potražnju koja se pojavila.

Prema njegovim vlastitim riječima, Asa je uložio je stotine tisuća šekela (ili desetke tisuća dolara) kako bi zabilježio i fotografirao 120.000 grobova za svoj projekt Neshama. Na samim stranicama piše kako je riječ o mjestu na kojem možete dijeliti svoje uspomene, priče, slike, pjesme, eulogije, prezentacije ili videoisječke svojih preminulih kako bi ih se sami prisjetili ili kako bi ih drugi mogli posthumno upoznati. Učitavanje „uspomena“ je također način na koji Asa planira zarađivati na stranici.

Već postoje stranice poput Find A GraveBillionGraves koje u svojim istraživanjima koriste rodoslovi-amateri, no dosad najveći “Facebook za mrtve” je zapravo Facebook, s više od 30 milijuna profila preminulih korisnika (podatak je iz 2012., a broj je sada još veći). Prema proračunima XKCD-a, poživi li Facebook do 2060. ili 3130., na ovoj će društvenoj mreži biti više profila preminulih nego živućih korisnika.

Facebook mijenja proces žalovanja?

Facebook čak nudi stvaranje “memorijalnih” profila u koje se više ne može logirati, brišu se kontakti, a osoba se više ne pokazuje među “ljudima koje biste mogli znati”. Proces je, doduše, kompliciran i zahtijeva učitavanje osmrtnice ili drugog dokaza o smrti, pa velik broj profila memorijalan postaje samo neslužbeno, kao mjesto na kojem se okupljaju Facebook prijatelji osobe koje više nema.

Smrt u digitalnom svijetu i “živi” profili mrtvih ljudi za sada su sivo područje o kojem malo tko zna što da misli. S jedne strane, stvaranje memorijala, zidova ili mjesta na kojima se može prisjetiti mrtvih, zapaliti svijeću, podijeliti uspomene ili ostaviti pokoji cvijet ili memento nije ništa novo. Prvi primjer su groblja, pa spomen ploče ili zidovi, a jedan takav podsjetnik je i svako opasno prometno raskršće na kojem se s vremena na vrijeme zapali lampion da obilježi neku tragediju.

No groblja su fizički odmaknuta od nas i naše svakodnevice, spomen-građevine postaju dio naše dnevne scenografije, čak i kad znamo za što stoje, lampioni dogore dok idemo dalje za svojim životima. Jedan profil na Facebooku, memorijalan ili ne, ostaje naglo zamrznuta slika nečijeg života, s nečijim riječima koje još vise negdje u zraku (ili na zidu), svakodnevnim mislima, selfijima, posljednjim člankom koji je pročitao ili videom koji je pogledao.

Ti mali komadići vrlo svjetovne svakodnevice čine se invazivni i napadni u kontekstu smrti, gdje na njih nismo navikli. Oni mijenjaju i način na koji se sa smrti moramo nositi. Možemo zaboraviti na Elisabeth Kübler i njenih pet stadija prihvaćanja smrti. Negiranje, ljutnja, pregovaranje, depresija i prihvaćanje mnogo lakše idu svojim tijekom kada vam preminuli bližnji ne iskače na Facebooku kao netko s kime ste zapostavili kontakt,netko tko “želi znati kako se osjećate” ili vam se smiješi s margina u sklopu nekog oglasa. Čini se da će nam trebati i šesti, digitalni stadij tugovanja.

Digitalni život, digitalna smrt, digitalni biznis

Smrt je unosan posao, to zna svatko tko se prošetao Gajevom i vidio kako se privatni dućančići i radnje smanjuju, a table pogrebnih poduzeća rastu. Bilo je samo pitanje vremena kada će se potražnja za posmrtnim uslugama proširiti i na digitalni svijet i kada ćemo pretraživati servise koje nikad nismo ni sanjali da ćemo željeti ili trebati. Neki su samo bizarni, poput My Death Space koji prati društvene profile mrtvih, a ni Neshama ne stvara ništa manje nelagode razmislimo li o načinu na koji će stranica dobivati prihode.

Drugi su jednostavno praktični – ako ćete nekome ostaviti svoj auto, stan, knjige, kućnog ljubimca i konačno, dati upute što da napravi s vašim tijelom, možda želite i nekome reći što da napravi s vašim društvenim profilima. Možda želite da vas komemoriraju i da se vrtite po internetskim bespućima dok god postoji Facebook, a možda ne želite biti digitalni duh – stranice poput The Digital Beyond bave se legalnim, tehničkim i praktičnim pitanjima o digitalnom životu poslije smrti.

Živi mrtvaci

S jedne strane briga o digitalnom životu poslije smrti čini se vrlo trivijalnom, no s druge strane, digitalna prisutnost mrtvih zanimljiv je psihološki i sociološki fenomen koji neće tako brzo (ako ikada) nestati, a njegove potencijalne implikacije još su vrlo opskurne.

No dok se kao društvo ne odlučimo što bismo po ovom pitanju uopće mogli ili htjeli napraviti i dok nam posmrtna pripomoć ne počne nuditi i Facebook ili Neshama usluge, maknimo se tu i tamo od računala i društvenih mreža, tek toliko da ne budemo živi mrtvaci koji svoj život žive na ekranima, predhumno i posthumno.