BlogOpen, najveća konferencija namijenjena blogerima u regiji, održala se prošli vikend u Novom Sadu. Preko 150 blogera i tviteraša u SPENS-u je dva dana govorilo o važnosti bloganja u osobnom i poslovnom životu.
Većina blogera blogirala je o BlogOpenu. Kod Gadgeterije, Dinkea, Charolije, Varagića, Debeljuce i Blogowskog možete naći vrlo detaljne preglede konferencije. Primijetit ćete jedan detalj kod svih njih. Svi su više pisali o tome koga su upoznali, nego o predavanjima. Jesu li BlogOpen i ostala offline događanja ipak potrebna internetskoj generaciji?
BlogOpen je okupio preko 150 postojećih blogera i svih koji žele blogati. Vladimir Stanković Dedabor otvorio je konferenciju s vrlo zanimljivim predavanjem o bloganju kao načinu života, a Ivan Ćosić ju je zatvorio dizajnerski predivnim predavanjem o motivaciji u bloganju i tome kako je izgubio 40 kilograma u šest mjeseci.
Većina predavanja bila je vrlo korisna, iako je salonska organizacija prostora bila pomalo čudna. Neki su se žalili na oskudnost klope u pauzama, ali je zato wi-fi bio obilat. Na blogovima i Twitteru ništa nije bilo bitnije sudionicima od ljudi koje su upoznali na konferenciji.
Steve Hodson je još 2008. pitao uništava li Internet ljudske odnose, dok je Dragana Đermanović 2009. zaključila kako je društvene mreže čine društvenijom. Što je bitnije?
Offline i/ili online
Nemojte me krivo shvatiti. Zaista vjerujem kako su društvene mreže i Internet važne za daljnji razvoj ljudskog društva.
Kao student sociologije pročitao sam više nego dovoljno istraživanja koja to potvrđuju, a kao geek kao što ste vi znam da prava poruka na Twitteru, Facebooku ili Skypeu može biti slađa ili okrutnija nego u stvarnosti. Pobogu, svoju Marinshe sam upoznao putem Interneta!
Mnogi vjeruju kako će nas Internet otužiti, a druženja poput BlogOpena i Tweetupa pokazuju kako se događa upravo suprotno. Barem nekima. Druženja fejsbukaša dosad nikad nisu bila uspješna, jer se oni ne doživljavaju kao zajednica, kao društvena grupa. Nemaju osjećaja pripadnosti, zajedničkog cilja ni identiteta.
Tviteraši imaju. Ljubitelji Appleovih proizvoda s MacKorisnika imaju. Geekovi i internetski zaljubljenici među vama koji svakodnevno posjećuju Netokraciju također.
Dvije strane istog avatara
Istina je, kao i uvijek, negdje u sredini. Jelena Jovanović mi je na tulumu BlogOpena spomenula kako nije mogla vjerovati kako je jedan “hejter” zapravo vrlo zgodan i ugodan mladić. Tko bi rekao?
Internet nam omogućava da budemo iskreniji, za dobro ili loše. Osim što omogućava anonimnost, najčešće miče sve aspekte naše komunikacije. Geste, zvuk, miris, ton,… Smajliji, čiju važnost oni koji su rijetko na Internetu, su tada najbitniji. Na Internetu uz njih i flertamo te ljubimo.
Korisnici IRC-a još su se davnih Interneta upoznavali uz neobične nadimke, a danas se na Twitteru i Facebooku predstavljamo svojim pravim imenima. Išli vi na Tweetup, BlogOpen, Webadu, MobileMonday ili WebUG, tamo ćete naći ljude koji dijele iste interese kao vi. Internet nam olakšava upoznavanje i komunikaciju, ali za potpuni doživljaj će nam uvijek trebati i offline.
Što vi mislite o važnosti online i offline upoznavanja?














Ivan Brezak Brkan promenjen posle BlogOpena, nije vise hejter
Tvoje predavanje me motiviralo
Smatram da je važnost offline upoznavanja najbitnija, kao što si i sam spomenuo u tekstu:
“Istina je, kao i uvijek, negdje u sredini. Jelena Jovanović mi je na tulumu BlogOpena spomenula kako nije mogla vjerovati kako je jedan “hejter” zapravo vrlo zgodan i ugodan mladić. Tko bi rekao?”
S druge pak strane, taj mladić je putem interneta možda pokazao svoju neku drugu stranu, tj. stranu koju moguće ne pokazuje u “ril lajfu” pa smo kombinacijom online/offline upoznavanja praktički upoznali kompletnu osobu
To mi je sad palo na pamet pa sam napisao, možda sam u krivu
)
Forumski mitinzi su se redovito pokazivali uspješnima, koliko veza znam da su tako započele.. čak i jedna moja
TweetUpove ne prakticiram, glupo mi je upoznavati se s ljudima s kojima većinom nemam ništa zajedničko osim privremene lokacije.
Meni je veci gust sto me je Marinshe snimila ( eto sada sam to saznao citajuci ovaj post, HVALA njoj), i sto sam se druzio sa vama nego bilo koji drugi detalji (hrana, ambijent, tehnicki detalji i ostalo sto zivot znaci …) , sto samo potvrdjuje pricu da nas spajaju odredjene grupe i da nam je prelepo…
Primera radi, prepoznali smo se i nastavili druzenje kao da se druzimo sto godina, a nisam ni znao da je Marinshe prisutna sve dok niste posli a onda mi je bio blam da je smaram. Nju pratim bas dugo i kada sam je video u sali odusevio sam se ko da vidim ko zna koju zvezdu, bas kao i dan ranije kada sam video Borisa, Tebe, Sivinjskog, Dinketa, Ivana Cosica i jos nekoliko ljudi koje nisam znao pre toga…
Stvarnost je prelepa, zivim za nju, ali u trenucima nemastine ili nemogucnosti, net zivot je itekako pozeljan i pristupacan, ako se zeli, naravno.
Veliki pozdrav od Deke za vas dvoje divnih ljudi!!!
Kao sto je neko vec prokomentarisao u toni reakcija na BlogOpen, neopisiv je osecaj kada vam iz mase neko pridje i pruzi ruku radi upoznavanja izgovarajuci vase puno ime i prezime…
@Nino Kristofić – > slazem se, mada niti ja nisam siguran u to
Samo bi se dotakao TweetUpa – > ja sam trenutni posao dobio na jednome… Tako da se ne mogu slozit da su to okupljanja sa “ljudima s kojima većinom nemam ništa zajedničko osim privremene lokacije” (@Nela)
@Brkan – vidis – ovo necu hejtat, jer ovo drzi vodu
To je ukratko od mene…
Vrlo jednostavno. Ja sam svoju buduću ženu upoznao na IRCu 2001.
Ovo je online svet ali ničega ne bi bilo da nema offline sveta
“Pobogu, svoju Marinshe sam upoznao putem Interneta!”
E, alo, pa kad će svatovi?