Muke po Airbnbu: Kako sam se i zašto 5 puta u 7 dana selila po Londonu

Sviđa vam se članak?

Preporučite ga prijateljima i kolegama putem društvenih mreža!

Raditi dok putuješ, nije li to mnogima san? Više smo puta pisali o ljudima koji to i čine, uživaju maksimalno u fleksibilnosti koju nudi ured “bez zidova”, ured koji može biti bilo gdje na svijetu, u kojemu se radi uz upoznavanje novih mjesta, kultura, ljudi. To sam i sama planirala raditi prošli tjedan u Londonu, ali planovi su tu da se izjalove. A meni su se, bome, izjalovili, dok se spomenuti san pretvorio u noćnu moru.

horrorairbnb_1naslovna

Sve počinje planiranjem

Ovo je putovanje bilo poprilično spontano, stoga je, moram priznati, i samo njegovo planiranje moglo biti bolje. Naime, Ana, urednica Netokracije Slovenije, i ja smo sve dogovorile tek mjesec dana ranije. Plan je bio pogledati Houston, We Have A Problem na londonskom filmskom festivalu BFI, s obzirom na to da je Ana vodila PR za film, a potom ostati još tjedan dana u Londonu radeći i upoznavajući grad.

No, dok smo usklađivale zadnje detalje, cijena povratnih karata mijenjala se iz dana u dan, stoga razlika između prvotne i one koju smo u konačnici platile nije bila mala. No, ipak smo dobro prošle, zahvaljujući niskobudžetnim letovima (primjerice, ja sam letjela Ryanairom iz Osijeka za devedesetak eura, povratna karta).

Ista je stvar bila i sa smještajem. Što smo više čekale, to je izbor bio manji i izlazio je iz našeg planiranog budžeta. No, uspjele smo uloviti zgodnu sobu, u većem stanu s dijeljenom kupaonicom i kuhinjom – u Peckhamu, što je mene, kao vjernu štovateljicu Mućki, posebno zabavljalo.

I pomnim čitanjem recenzija

London nas je zvao i mi smo se odazvale!

London nas je zvao i mi smo se odazvale!

Prvo pravilo kod rezervacije smještaja je, osim provjere cijene, lokacije i ostalih detalja, detaljno čitanje recenzija. I to ne onih koje viču “excellent” i “five stars”, nego onih manje pozitivnih jer ćete iz njih moći doznati razne detalje. Sve, naravno, treba uzeti s dozom skepse, ali komentari će vam dati informacije koje nećete pronaći na uljepšanom opisu smještaja i profilu najmodavca.

Mi smo se tu dobro pripremile – slike smještaja na Airbnbu izgledale su krasno, ali prema komentarima gostiju znale smo da je riječ o smještaju koji bi prije podsjećao na kakav studentski dom. Kako tu najčešće odsjedaju studenti i ostala mlađarija, dio smještaja koji je vlasnik iznajmljivao (a iznajmljuje više od 150 smještajnih jedinica) bio je u nešto lošijem stanju.

No, naša je soba bila pristojna. Danas je barem lako napraviti da nešto izgleda atraktivno – drveni pod, minimalistički namještaj, upečatljivi detalji poput zanimljivog uzorka posteljine (dobro, kod nas je taj uzorak bio leopard) ili velike slike Union Jacka na zidu… Dovoljno da se osjećaš udobno i ugodno u maloj sobi u velikom gradu. I tako je i bilo – na početku.

Nepredviđene situacije će se dogoditi.

Dokaz A: Rupa iz koje je glodavac iskočio, potom uskočio i tako nekoliko puta po noći. Vješto sam ju začepila kartonskom vrećicom. Dokaz B: Načeti, dotad neotvoreni keksi!

Dokaz A: Rupa iz koje je glodavac iskočio, potom uskočio i tako nekoliko puta po noći. Vješto sam ju začepila kartonskom vrećicom.
Dokaz B: Načeti, dotad neotvoreni keksi!

Prvi je dan, petak, počeo fantastično – veliki grad, mnoštvo događanja, Britanci koji se od srca smiju slovenskom filmu o imaginarnom jugoslavenskom svemirskom programu (doista, pogledajte ovaj film, iznenadit će vas). No, sutradan je već bilo drugačije. Dobili smo vijest da moja suputnica mora ranije završiti putovanje, a te se večeri u našoj udobnoj sobi pojavio i nepozvani gost – divni keksi s belgijskom čokoladom koje smo kupile dan ranije namamili su malog glodavca, a možda i glodavce…

Nakon noćne avanture koja je nalikovala epizodi Toma i Jerryja, sve smo prijavile vlasniku stana, koji se ispričao i ponudio drugi smještaj. U njega sam se selila sutradan sama, jer je Ana već otputovala natrag, a s obzirom na to da je i novi stan u vlasništvu iste osobe, očekivala sam sličnu kvalitetu postojećem (minus glodavci). Smještaj je bio blizu, udaljen tek četiri stanice autobusom (u Londonu je udaljenost između autobusnih stanica većinom relativno mala), uz još nekih 6–7 minuta hoda. Odvukla sam tamo sve svoje stvari (koje sam tek dva dana ranije raspakirala), uz mnoštvo suvenira koje sam taj dan kupila na Portobello Marketu. Došla sam na lokaciju i nekoliko puta promašila ono što je bilo opisano kao “uska zelena vrata”.

Smještaj drugi – horor iza uskih zelenih vrata

Četvrt u kojoj sam ranije bila izgledala je sasvim pristojno, dok je ovdje… Ipak bilo potrebno da malo čvršće držim torbu uz sebe i požurim korak, a nije pomoglo što je već debelo bio mrak. Umorna si, Mia, ponavljala sam si, ujutro će sve izgledati ljepše i pitomije.

Kad sam se treći put vratila do onoga što je trebao biti ulaz u dvorište, nisam mogla vjerovati da je to doista to. Da ne duljim, slike govore više no što bih mogla izreći. (A u tom sam trenutku izrekla riječi koje papir ili ekran, a čak ni uši, ne mogu dobro podnijeti. Srećom pa me nitko u okolici nije razumio.)

Dobro je sve.

Dobro je sve.

Ruku na srce, stan i sama soba bili su pristojniji od okoliša u kojem su se nalazili, ali vlaga zbog koje je otpadala boja s jednog dijela zida i činjenica da je sve ukupno daleko niže kvalitete od plaćenog, a i da sam tu završila zbog – miševa – natjerali su me da istog trena kontaktiram vlasnika i kažem da je ovo neprihvatljivo. Tvrdio je da je susjedstvo sigurno, da na prilaz ne mogu utjecati jer nije njihov, ali i da nije znao da se pojavila vlaga u sobi. Pronašao mi je treći smještaj, u zgradi pored one u kojoj sam prvotno bila.

Smještaj treći – topla atmosfera kod Vere

Nije znao za miševe, nije znao za vlagu. Što je iduće što ne zna – mrmljala sam u bradu dok sam vukla stvari natrag. Da napomenem, vlasnika stana do tada nismo upoznale, kao ni većina gostiju, što je i logično jer bi uz toliko smještajnih jedinica bilo nemoguće da dočekuje svakog gosta osobno. U stanove se ulazi uz ponešto kompliciranu, ali dobro pojašnjenu kombinaciju malih sefova zaštićenih lozinkama koji se nalaze kod ulaznih vrata, dok goste u sobama dočekuje njihov set ključeva.

No, u novom me stanu primila domaćica Vera, koja očito živi u njemu, što se itekako primijeti – bio je daleko topliji od svega što sam vidjela do tada i imao je pravu “domaću” atmosferu.

Sama je soba bila skromnija od prve, ali nakon druge – bila je nalik dvorcu. I imala je ormar, konačno sam mogla odložiti stvari koje su se već poprilično zgužvale od konstantnog pakiranja i raspakiravanja.

Hej, barem konačno imam ormar! I ogledalo! (Leopard je postojan.)

Hej, barem konačno imam ormar! I ogledalo! (Leopard je postojan.)

Javila sam vlasniku da sam se smjestila, a on mi je samo napomenuo da sutra moram prijeći u drugu sobu u drugom stanu u istoj zgradi.

Molim?

Da, domaćica će ti pokazati. Nije daleko, kaže.

Bez snage za svađu, napisala sam samo OK. Ujutro, kad već trebam debelo raditi (posebice zbog vremenske razlike), moram seliti stvari iz jednog stana u drugi. No, nema veze, riječ je samo o drugom katu iste zgrade, tješim se.

No, naravno da su se planovi opet promijenili. Usred noći, vlasnik je javio porukom da spomenuti smještaj ipak nije slobodan te da moram u neki sasvim novi, i to opet samo privremeni. Naime, nakon incidenta s mišem i kaosom iza uskih zelenih vrata, od utorka mi je obećana kvalitetnija soba. Do tada sam se bila prisiljena seliti po “rupama” u rasporedu koje je imao u svojim smještajnim jedinicama.

Mala soba, kaže, ali udobna. Smještena dvije zgrade dalje.

Smještaj četvrti – božićno iznenađenje

Sjećate se mog pitanja o tome što sve vlasnik ne zna o svojim stanovima? Ono što ovaj put nije znao o sobi koju mi je ponudio jest da se u njoj već nalazila jedna – čupava glava. Naime, prethodni stanar je zaspao i nije izašao na vrijeme, stoga sam na ulasku u sobu nazvanu Christmas (sve su sobe imale imena – prva je bila Bombay, drugu sam izbrisala iz pamćenja, treća je bila Latin, a peta, do koje ću tek doći, Afgan room), naišla na “božićno” iznenađenje u krevetu.

Netko je spavao u mom krevetu.

Netko je spavao u mom krevetu.

Zaostali stanar bio je pristojan, brzo se spakirao i ostavio mi ključ, dok sam se ja za to vrijeme jadala suosjećajnom paru iz Mumbaija u kuhinji. Ponudili su mi kavu i ispričali kako su oni samo dobili krivu sobu, odnosno različitu od one koju su rezervirali.

Božićna soba bila je doista minijaturna, tek nekoliko desetaka centimetara veća od samog kreveta, ponovno prekrivenog leopard posteljinom, ovaj put korištenom. Čistačica je sve pospremila nekoliko sati nakon mog dolaska, a do tad sam se muvala po stanu pokušavajući raditi i ne misliti na situaciju u kojoj se nalazim. U sobi sam se sjetila i da imam klaustrofobiju, a sam je stan bio u lošijem stanju od prethodnih – voda je curila van kupaone, stoga je taj dio hodnika uvijek bio mokar. Kad me vlasnik pitao želim li se i dalje seliti u novu sobu u utorak, rekla sam da. Što više imam izgubiti?

Smještaj peti – hladan tuš

Tri, četiri ili pet stanica autobusom dalje, ovisno o liniji (postala sam majstor za snalaženje po Peckhamu i okolnim četvrtima), nalazio se novi smještaj. U novijoj zgradi, u mirnom susjedstvu (dolje je bio vrtić, stoga sam prvo čula zvukove razdragane djece), u pristojnoj, prostranoj sobi. Ovaj put s posteljinom uzorka zebre. No, i tu me dočekao hladan tuš.

Gore i dolje lijevo: Konačno normalan smještaj u normalnom susjedstvu Dolje desno: Digitalno nomadstvo kakvim sam ga i zamislila. <3

Gore i dolje lijevo: Konačno normalan smještaj u normalnom susjedstvu
Dolje desno: Digitalno nomadstvo kakvim sam ga i zamislila. <3

Ne, doslovno, tuš je bio hladan, nije bilo tople vode, što je potrajalo idućih dan i pol. No, u tom mi je trenutku već sve bilo svejedno. Željela sam samo dobro iskoristiti preostalo vrijeme u ovom prokletom gradu.

Posljednji je dan u Londonu zapravo bio dobar. Topla se voda pojavila, a konačno sam dobila taj digitalno-nomadski moment – nisam uspjela isprobati nijedan coworking prostor, ali jesam rad iz muzeja. Tate Modern, osim što je fascinantan prostor koji nudi dobar pregled moderne umjetnosti, ima dosta zgodnih kutaka za opuštanje, a čak i rad (iako nisu službeno namijenjeni tome). Moja preporuka – restoran na šestom katu koji nudi odličan pogled na City of London i Katedralu svetog Pavla. Ulaz u Tate, kao i dobar dio drugih londonskih muzeja, je besplatan.

Bilo je i drugih dobrih momenata, no iskustvo s Airbnbom zasjenilo ih je sve. Uz to, konstantno seljenje donijelo je i mnoštvo izazova tehničke prirode, posebice što se tiče rada. Iako mi nije bilo potrebno mnogo, malo mira i stabilan internet, to, očito, nije uvijek bio slučaj. U trećem stanu, primjerice, nisam imala ni telefonskog signala. Glavni alat za komunikaciju s prijateljima i obitelji, Facebook Messenger, u jednom je trenutku prestao raditi na mobitelu. Kvaliteta WiFi-ja, kao i smještaja, varirala je pa sam tako neke važnije poslovne Skype pozive obavila – preko Vibera.

A da ne spominjem koliki ću račun za mobitel dobiti, zbog konstantnog usklađivanja s vlasnikom stana i drugim prijateljima te članovima obitelji koji su mi na daljinu pokušavali pomoći. Naravno, nisam kupila karticu kakvog lokalnog davatelja usluga niti aktivirala kakvu roaming tarifu jer sam mislila – da mi ne treba. Što, u Europskoj uniji smo, to malo poziva i poruka što ću obaviti mogu izdržati, za internet ću se snaći jer imam WiFi u stanu, a Ana, koja ima aktiviranu roaming tarifu, može paliti hotspot po potrebi.

Ha!

Misliti je drek znati. A bome se i ovo iskustvo pretvorilo u jednu neatraktivnu, nemirisnu masu. Tekst dovršavam u avionu, ravno tjedan dana nakon dolaska, i moram priznati da nikad nisam bila sretnija što se vraćam kući, u toplu atmosferu, pod topli tuš i u topli krevet – bez posteljine s uzorkom divljih životinja!!